Dadove gravire

Dadove gravire

Podeli:

Dado od Žan-Tusen Desantija
Opsceno ili opsjene znaka

Ovaj tekst Žan-Tusen Desantija (Jean-Toussaint Desanti) ese prvobitno pojavio u oktobru 1983. godine u časopisu Traverses u broju 29, u izdanju Centra Pompidu. Zatim je bio objavljen bez Dadove reprodukcije o kojoj govori Jean-Toussaint Desanti, naime bez Ateljea (1972, ulje na platnu, 195 × 365 cm). Ovdje je prikazan po prvi put.

Fotografije: Stéphane Rodier.

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata

Projekcija na
cijelom ekranu  

Poznato je da latinska riječ obscenus pripada jeziku predskazanja: ona označava loš predznak, neprijatno proročanstvo. Može to biti prelijetanje ptica, kokošja iznutrica, neki neuobičajeni dogadjaj, koji počne sa pogrešne strane: ono što dolazi sa lijeve strane (sinister) može biti povoljno ili nepovoljno u zavisnosti od toga da li smo okrenuti prema jugu ili sjeveru. Ka kojoj strani svijeta da gledamo? Zavisi od običaja. Etrurci su gledali ka jugu, Grci ka sjeveru. U svakom slučaju, dobro nam donosi ono što dolazi sa istoka. Ono što donosi noć neprijatno je: obscenus reći ćemo.

U tom, danas zaboravljenom značenju, opsceno nije predmet posmatranja, bar ne za svakoga: jedino ga majstori rituala pomno analiziraju. Ostali, obični ljudi, žurno skreću pogled. Ubrzavaju korak, spuštaju glavu: ko zna kakav užas skrivaju ta prokleta mjesta. Ne pokušavaj da vidiš, osloni se na one koji se u to razumiju. U tome je spas. Oko treba da ostane nevino. Opasno je preći granicu. To je ono od čega se odvraća pogled a ipak se obznanjuje. Što treba da ostane tajna, a ipak se saopštava. Opsceni predmet; opscena riječ;opsceni pokret. Danas se o obscenom govori samo u tom banalnom, svakodnevnom značenju. Kao da je vrhunac opscenog, na primjer, pokazati svoju zadnjicu za govornicom kongresa filozofa! Medjutim, radi se o nepristojnosti koja je bezopasna, osim u jednome: ona krši uobičajeni red stvari ili, drugim riječima, remeti očekivani tok predstave.

Atelje
Poremetiti red; razbiti prvobitno jedinstvo: prekinuti kontitnuitet privida. Da li je to dovoljno da nastane opsceno? Trebalo bi. Neki snažan zvuk (nagli prasak) remeti mirni tok trenutaka koji se nižu. Ipak, rijetko će se neka iznenadna buka smatrati obscenom. Upravo zbog toga što je iznenadna, ona nestaje, pada, iščezava. Poskočili smo. Možda smo se i uplašili. Ali, ubrzo će se sve vratiti na svoje mjesto. Efekat uznemiravanja je usisan, malo po malo, razvodnjen. Ipak, može se dogoditi i da neki zvuk nazovemo opscenim. Kad bi na primjer neko odjednom prdnuo na jednom visokoparnom prijemu. U tom slučaju nije opscen sam zvuk, već situacija koja je stvorena time što se zvuk čuo: uznemireno ponašanje zvanica koje otkrivaju u svom društvu neku vrstu naduvenosti pred kojom su zaprepašćeni, kao da je nešto odvratno preplavilo mjesto gdje oni borave i namjerava da tu ostane. Diskontinuitet, poremećaj, prelom, dakle, nisu dovoljni da nešto postane opsceno. Potrebno je još i naglašeno prisustvo u sadašnjosti, pretjerivanje: kao kad bi se vrijeme naduvavalo poput bešike koja bi povećavala zapreminu a da se nikad ne rasprsne. Vjerovatno zbog toga jedan ljupki akt ne smatramo opscenim: trapezistkinju, na primjer, čak i ako ona, kad raširi noge otkrije svoje medjunožje. S druge strane, nepokretna i nabrekla put, pretjerane obline, čim su i malo eksponirane, rado se nazivaju opscenim. To indiskretno izobilje jednog objekta koji se nadima i provaljuje u neko poznato mjesto, rušeci predvidjeni raspored dogadjaja i stvari, predstavlja najdobroćudniji, najčešći oblik opscenog, zapravo vrijednog podsmijeha.

Dakle, u svom primarnom i jakom značenju, rijec obscenus nije podrazumijevala komično. Naprotiv, bilo je to više od svega nešto što izaziva nespokojstvo jer vodi ka otvaranju vremena.

Rijec Obscenus je nestala iz našeg vidokruga. Ali “opsceno” nam ostaje. Hoćemo li ga prepustiti njegovoj komičnoj banalnosti? Nipošto.

Atelje
Ništa nas ne sprječava, osim strogih zahtjeva leksikografije, da se poigramo lažnim etimologijama. Bićemo, uostalom, u dobrom društvu. S Platonom, izmedju ostalih (v. Cratylus). Prepoznajemo ih kao što otkrivamo konture sfinge u nekom oblaku. “Opsceno” može da se piše “ob‑sceno”. Zapažanje je zanimljivo ako se sjetimo dvostruke ortografije u latinskom: obscenus, obscaenus (obscenus), i scena, scaena (scena u pozoristu, parada glumaca). Naravno obscaenus (obscenus) ju latinskom se ne može razdvojiti. I, istinu govoreći, etimologija mu je nepoznata. S druge strane, postoji u latinskom jedan drugi pridjev koji zvuči gotovo kao obscenus: scaevus što znači takodje loš predznak. Očigledno, “znak” je varljiv (ako zaobidjemo etimologiju, naravno). Teško je reći šta su ljudi koji su govorili latinski podrazumijevali pod izrazom obscaenus. Moguće je da u njemu nijesu izdvajali scaena. Možda prije cae‑nun, što znači “blato”, “djubre” išto upućuje na nešto gnjecavo i odvratno. (Pogrešna etimologija, ali je još pronalazimo u formi pretpostavke u nekim rječnicima). Ali, nas ništa ne obavezuje da tu riječ razumijemo samo onako kako su to činili Rimljani. Prepustimo se na trenutak igri mašte sa tim homofonijama. Konačno, zašto bi nam bilo zabranjeno da se zabavljamo otkrivanjem formi oblaka na nebu?

Čitam “opscen” a čujem “ob‑scen”. A kad čujem “ob‑scen”, čini mi se da pronalazim nešto od zaboravljenog značenja riječi “opscen”. To što postoji neki zaboravljeni smisao mozda znači da uobičajeno tumačenje svjedoči o nekom drugom koje je u njemu skriveno. Tumačenje koje je uznemirujuće i zato ga skrivamo (ili bi trebalo to da učinimo). I možda je sama težina tog potisnutog smisla ono što me tjera da čujem “ob‑scen” u “opscenom” i da ozbiljno uzmem u obzir jednu slučajnu homofoniju. Zašto mi je tako teško da odolim ovom iskušenju, u toj mjeri da mi se čini sasvim prirodnim da mu podlegnem? Možda zato što iz iskustva znam da je opsceno blisko povezano sa čulom vida, sa otkrivanjem onoga što se skriva; podsjeća na zavjesu koja se podiže i koja može biti zavjesa na sceni, ali takodje i veo koji prekriva istinu jednog tijela, nekad živog, nekad mrtvog. Da li bi “opsceno” moglo da označi jedinstvo skrivanja i razotkrivanja? Da li u tom pravcu treba tražiti svu težinu uznemirenosti koja se pri upotrebi ove riječi prikriva? Da. Baš to je put koji se otvara. A jedan primjer, upravo iz domena vizuelnog pomoći će nam da tim putem krenemo.

Atelje

Postoji jedno Dadovo platno koje često gledam: kad god posjetim prijatelje koji su njegovi vlasnici. Igrom slučaja –još jedna igra “znaka”?– moje mjesto je uvijek naspram njega. Zauzima gotovo cio jedan zid. Nije mi pred očima u trenutku dok ovo pišem. Ali to nije važno jer sam odlučio da slijedim tok snova, odnosno da prepustim da me vodi ono što naslućujem da znači nespokojstvo u riječi “opscen”.

Kad sam prvi put vidio ovu sliku, zatvorio sam oči. Bilo je okačeno u trpezariji, u to vrijeme, i ja nisam mogao da ustanem od stola jer bih uvrijedio svoje prijatelje. Činjenica je da sam htio da pobjegnem: istu takvu želju da pobjegnem osjetio sam svojevremeno pred Bejkonovim platnom, jednog jutra. Htio sam da vidim, ali nisam mogao da gledam. Zato sam ponovo otvorio oči i shvatio sam da slika gleda mene. Gleda me: dakle tiče se mene, odredjuje me i odbacuje. Od tog trenutka, moje oko bilo je zarobljeno, kao da je nešto užasno i prokleto, nevidljivo u vidljivom bilo upisano na tom zidu.

Kada su mi predložili da pišem o ovoj temi (Opsceno) nisam bio siguran kako da joj pridjem i oklijevao sam da prihvatim, a sada shvatam zbog čega sam najednom, sjetivši se ove slike, odlučio da pristanem. Imao sam na umu kao dokaz tog snažnog značenja opscenog samu činjenicu da me je ona već prvi put kad sam je vidio ostavila sledjenog; preneraženog, ako hoćete. Ipak, ja ne vjerujem u loša predskazanja, ni u dobra, uostalom. Ali, na tom zidu postojao je neki nagoviještaj: neka tajna, ogromna i uznemiravajuća; zbog nečega na tom platnu, nečega što ga je prevazilazilo, moje su oči bile kao siročad: usamljena i bez igdje ičega.

Atelje

Onda sam tražio gdje su pacovi. Tu negdje sigurno mora da ima pacova. Previše je mrtvih tijela na tom platnu, prevaljenih preko stalaka; mrtvaci sa velikim glavama, sa okom kiklopa i obnevidjeli. Pacovi mora da nisu daleko, u nekom su ćošku, čekaju da krenu na gozbu. Ali, pacova nije bilo. Ničeg osim velike životinje zašiljenih ušiju, okrenute ledjima, po dijagonali. Da li je ona napola proždrala neka od tih tijela, otvorene utrobe, otkinutih udova? Ne, ništa ona nije proždrala. I ona sama, čvrsto stojeći na svojim šapama, nosila je pečat smrti. Mrtva odavno, možda oduvijek, vrebala je mrtvace.

Jesu li oni bili jednostavno mrtvi? Imali su vrlo brižan izraz na svojim postoljima, sa napola rascijepljenim udovima, uperivsi oružje poznatog oblika, sa cijevima. Možda su dugo čekali nekog neprijatelja koji se nikad nije pojavio. I istrošili su se od dugog čekanja; pohabali se i sad više nije bilo nikog da ih primjeti u svijetu u kom su se nalazili, takve kakvi su bili, otečeni i osakaćeni. Jesu li oni zaista bili osakaćeni? Da li je u njihovim utrobama ikada bilo života? Možda zato što nisu nikada bili živi, ovdje nema pacova (a ipak mi se zaista učinilo da sam ih vidio: ali kad sam se približio oni su nestali)? Da li je to razlog zbog kojeg zvijer nikada nikog nije progutala? Možda je i ona bila oduvijek mrtva kao i oni koji su bili tu, na svojim postoljima, sa oružjem koje ničemu ne služi. Svi ti ljudi, sa odsječenim udovima i rascijepljenim utrobama, imali su neku metalnu čistoću, obasjani izvjesnom sivom svjetlošću, sumpornim zrakom, a ipak nije bilo oblaka. Mozda ih je zrak raspršio. To se moralo dešavati veoma davno. Neki loš vjetar ih je iznenadio u odbrambenom stavu. I sada ostaju tako mrtvi na isti način kao sto su živjeli: okamenjeni. Možda… Možda…

Atelje

Ali, ako sakupim danas neke od tih sanjarija koji su mi prolozile kroz glavu i ako sebi postavim pitanje: “Šta sam želio da postignem pričajući sebi ove priče…?”, zaista bih morao da odgovorim: “tražio sam ono što je bilo nevidljivo, a prisutno na zidu, u Dadovom djelu.” Simbolično, tražio sam “pacova” koji se nije vidio i neće nikada ni biti vidljiv, ali je bio tu, kao uništavajuća snaga smrti. Svi mogući pacovi, to jest svi elementi destrukcije koji postoje u svijetu, bili su prisutni u toj snažnoj formi, dovršenoj i jedinstvenoj. Prisutni u kiklopskom pogledu tih skamenjenih stvorova, prisutni u ojadenosti tih rasturenih kostura, iza ušiju te zvijeri, nekad svirepe, a sad nepokretne i dopola oglodane. Prisutni takodje u prostoru koji iscrtavaju ta postolja za koja ne znamo da li su predstavljala, dok je bilo života, stalke kojima su se služili slikari ili kasapi. I kao što se pijesak spusta na dno u vodi, kao što svijetlo ulazi u ovaj opustošeni svijet, tako se i sama smrt tu nastanila. Svijet nakon smrti: eto to je trebalo vidjeti na tom zidu, u jednom mahu, u savršenstvu forme i ravnoteži oblika. A to me neodoljivo vodi onoj drugoj želji da pobjegnem pred Bejkonovim platnom: i on mi je omogućio da vidim, u samo jednom živom tijelu sva moguća tijela bez života.

Atelje

Tako efekat umjetnosti u odredjenim slučajevima može biti duboko etičan: otuda briga za postojanost onoga što je vidljivo vodi tako reći ka njegovoj nepristupačnoj suprotnosti. Vidjeti u srcu stvari samu njenu suprotnost, to nije ni banalno ni umirujuće.

Medjutim, to etičko dejstvo nije dovoljno da bi se proizveo efekat opscenog. Slutim da mojoj analizi nesto nedostaje. Ovdje vidim jedan element ključne razlike koja razdvaja u mojim očima Bejkona i Dada, iako obojica na svoj način oko posmatrača zadržavaju na distanci, uz osjećaj nelagode, zbog tog utiska da nas iz samog platna neko gleda. Čini mi se da na Bejkonovoj slici nikad neću krenuti da tražim simboličnog pacova, uprkos tome što su na njoj izmučena uskovitlana tijela. Nema potrebe: pacovu tu nije mjesto. Zašto? Možda zato što na slici ne postoji prostor koji nije već nečim ispunjen. Taj se prostor zatvara nad samim sobom: svaka od praznina proizvodi neki sasvim drugi efekat zatvorenosti. Tjeskoba koja nastaje pri pogledu na zatvoreni prostor, u kojem postoji smrt što vas posmatra, može stvoriti efekat tragičnog, ali ne i obscenog. Sa Dadovim platnom sasvim je drugačije. Ne govorim ovdje o njegovoj “fakturi”. Ona je sasvim uravnotežena, “dobro komponovana”, dovršena, ako hoćete. Ali, to što ona dovršava, zapravo je nedovršenost. Njen prostor daleko je od toga da se zatvara nad samim sobom, kod svake tačke otvara nešto što je nadilazi, odakle kao da ona izvire sa zabrinjavajućom izdašnošću (prevelike glave skamenjenih kiklopa). Efekat centrifuge, pred preneraženim pogledom, vuče ga ka nekom drugom mjestu, koje je izvan slike.

Atelje
Da li je to zbilja neko mjesto? Sumnjam. To je nešto drugo što se nalazi iza, ali o čemu svjedoči upravo ta blijeda i sivkasta svijetlost koja kao da briše isto ono što osvjetljava. Kompozicija koja razgradjuje, svjetlost koja otkriva skrivajući. Evo nas dakle opet blizu tačke od koje smo krenuli: kod starog, zaboravljenog značenja riječi “opsceno”. Loše je predskazanje kad nesto izroni iz noći. To može biti carstvo mrtvih. To može biti strašno mjesto gdje umire svjetlost: vrhunac lošeg predskazanja bio bi kad bi jednog dana sunce izraslo na zapadu. “Opsceno” u svom najjačem izdanju taj prizor bi bio nepodnošljiv i najavio bi smrt.

“Obscenost” dakle: biće čije preobilje najavljuje Ništa i, ne dozvoljavajući da bude zatvoreno u granicama vidljivog, ipak zauzima cjelokupan vidljivi prostor svojom punoćom kojom ga preplavi.

Upravo zato opsceno u istom mahu privlači pogled i odvraća ga. U tome nema ničeg zajednickog sa prizorom izloženih polnih organa. Jedna prijateljica¹, slikarka kojoj sam o ovome pričao, rekla mi je da je za nju vrhunac opscenosti u slikarstvu djelo Le Miracle de la Sainte Épine. Možda zbog toga što ljudi na tom platnu, kao kod Dada, nisu ni sasvim živi ni potpuno mrtvi, ili su možda oduvijek mrtvi.

Očigledno da slikarstvo nije spokojna umjetnost. Ona još nosi trag nečega što je u njoj postojalo od samog početka – trag prokletog i zabranjenog.

1. Fransoaz Žilo (Françoise Gilot).

S francuskog prevela: Snežana Nikčević (Izvor: Art Centrala, 2)

Dadove gravire