Dado – Gaetan Pikon

Sve to izloženo, raslojeno, nabacano ili razbacano po tim opasno iskošenim ravnima – kosim postoljima, splavovima, nasipima, plažama napuklih ploča, izrešetanim, izlokanim mozaicima – miješa se u jednom nerazlučivom bujanju, razvodnjava se u hemiji od koje treperi vazduh oko tijela što se raspadaju. Smjenjuju se carstva, oblici prelaze jedni u druge : tek otvorena lobanja koja još krvari biva stijena, antičko poprsje uzdiže se na svojim sakatim patrljcima, jedan živi čerek se mineralizuje, grudni koš se prekriva povijušama parazitskog rastinja, na nekom mjestu za koje ne znamo je li kosturnica, mrtvačnica, klanica, pećina s mjesečevim ukrasima, ili pustara za otpatke iz neke ogromne korpe. Dolazi li svjetlost s tog plavog neba što tijesno uokviruje zid ili splav u času kad će se zabiti u srce zemlje, ili što zauzima više od polovine platna ? Ona ostaje ista i kad nema neba : možda iz akvarijuma u kome je iščezla voda ostavila taj otisak svjetlosti. Što se doba tiče, vrijeme je plavičastog praskozorja, ružičastoga sumraka ? Ne znamo ništa više, i bolje je kazati da vremena nema, barem u odnosu na naš dan : ali nije nimalo izvjesniji ni neki čas u vremenu pošto se dvoumimo između pojmova apokalipse (godina dvije hiljadita nije daleko) o kojoj svjedoče ta raspadnuta, izborana, do vlakana izjedena tijela, i limba koga nagovještavaju prije svega – izmiješana u toj praistorijskoj terotologiji – ona bucmasta djeca, elefantijazom osuđena da nikada ne žive. Jednim pogrešnim korakom ušli smo – provalivši – u tuđi san, i kad sklopljenih očiju i dalje vidimo sliku, ona je možda iščezla s platna, toliko nam se čini neopipljivom, fantazmagorija projektovana na prazno platno nevidijivom čarobnom lampom, plima koja svoj prostor ispunjava nezadrživim kretanjem ; njena nedjeljiva nužnost izaziva nas da saznamo iz kakvog sklopa, iz kakvog smišljenog čina umjetnikova svaka slika crpe svoju različitost.