Podeli:
 

Dado od Anri-Aleksis Bača
Živalj sa ledine

Ovaj tekst Enri-Aleksis Bača pojavio se prvobitno u trećem broju revije Fin de siècle (Kraj svijeta) od januara 1976. godine.

Kliknite na slike da biste ih uvećali.

Dado i Anri-Aleksis Bač u Eruvalu 1976. godine.

Dado, kako to čudno zvuči. Kako maštovito i bunovno ime. Nema nimalo morbidnosti u pokazivanju, bez uljepšavanja, grčevitih vizija koje se usade u oko te zamagljuju i silom osvajaju pogled, napredujući poput pauka duhovnom mrežnjačom. Bistri pogled praskozorja priziva čistotu primanja oblika, svih oblika koji se prepliću i miješaju. Niko nije čovjek u dovoljnoj mjeri da sigurno zna kako u osobenosti svojih prstiju, kose, polnoga organa, misli, nesvjesno već nije na širokom drumu koji vodi od onoga što ga okružuje i onoga kakvim se on samom sebi čini, na novim vrstama, novim pogledima, jednako nestalnim poput onih koji su već bili.

Lijevo: Skica za autoportret sa triperom, 1973, tuš na hartiji.
Desno: Mjesec septembar., 1973, tuš na hartiji.

Bijela pjena iguane izlazi na usta svakom govorniku, kafanama se razliježe prostodušan žablji smijeh, i u stravičnom metežu čula, ljepota jednoga željenog osmijeha postaje samrtni hropac, kameni grč. Tijelo, biće za kojim se ponajviše žudi, ali se ono vazda očituje kao zamagljenost tijela, poprište mračno i tjeskobno, jeste poput ruba neprohodne šume, dodirnutog dahom bezbrojnih života, lokalnih i muklih, što se gube u dubokoj tmini svoga postojanja, i samima sebi nepoznati, dok ih ukočen od straha gleda neko ko osjeća da je posve isti, pokretan istim nedokučivim, i ne znajući za se.

Dječja soba, 1971, tuš na hartiji.

Posmatrano oko postaje ekran naročite moći, koji otkriva, i skriva, trenutak čuda, ogromna jabučica njegove beonjače gorostasno raste, a široka kriva koju opisuje zamjenjuje sve, ispuni prostor na tren. Nešto je od toga možda u umjetnosti kovitlaca puti koju je otkrio Dado. Prozirnost tijela, bistrina mozga, sa onim navedenim opisom funkcionisanja unutar mehanîzma, ta nova « jetnost portreta » – svako takozvano čudovište jeste jedna figuracija čovjeka, prilog psihološkoj antropologiji – prestaju da budu riječi. Množenje življa na prostoru u koji stupi Dado odvija se u znaku svijesti, kao obredno klanje bikova u Etiopiji, i nastavljanje prizivanja duhova pod velom od trbušne maramice ubijene životinje, razapete nad glavama prisutnih.

Predak broj 102., 1974, tuš na hartiji.

Osjeća se, u tom snu solana, hibridnih gnoma na površini vode i polja, sva slast jedne za zivot najzad pogodne more. Mogućnosti leta, nadlijetanja, skupljanja, prelamanja jednog svijeta što se neprestano mnoli, konveksna, konkavna organizacija prostora, i perspektiva u biti bez prave dubine, ponovo se otkrivaju još naglašenije u kolažima, u kojima se čak i iluzija o jednom dovršenom svijetu javlja još jedino razorena. U sivoj ili mrkoj prašini tavana u nivou tla, anatomskih otpadaka koji se obnavljaju na svijetlu dana, štuca trava, po kojoj se prelivaju insekti i vjetrovi. Nojevo srce, trošna kapija samo još imaginarno zatvara pristup u spoljni svijet: i jezici kamenih blokova, pacovi što grizu stare listove, otvori u probodenim hridinama, preplićući se u dubinama podruma pod svjetlucanjem prozorčića s kosmatim zglobovima majmuna ogromnih ljubičastih i skerletnih prkna, žive i rugaju nam se svom gordošću i svom svjetlošću jednoga budućeg svijeta, možda već viđenog.

Vještina punjenja životinja, 1970, tuš na hartiji, 109 × 133 cm.

Preveo sa francuskog Milojko Knežević