Dadove gravire

Dadove gravire

Podeli:

Dado od Anri-Aleksis Bača
Živalj sa ledine

Ovaj tekst Enri-Aleksis Bača pojavio se prvobitno u trećem broju revije Fin de siècle (Kraj svijeta) od januara 1976. godine.

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata

Projekcija na
cijelom ekranu  

Dado i Anri-Aleksis Bač

Dado i Anri-Aleksis Bač u Eruvalu 1976. godine.

Dado, kako to čudno zvuči. Kako maštovito i bunovno ime. Nema nimalo morbidnosti u pokazivanju, bez uljepšavanja, grčevitih vizija koje se usade u oko te zamagljuju i silom osvajaju pogled, napredujući poput pauka duhovnom mrežnjačom. Bistri pogled praskozorja priziva čistotu primanja oblika, svih oblika koji se prepliću i miješaju. Niko nije čovjek u dovoljnoj mjeri da sigurno zna kako u osobenosti svojih prstiju, kose, polnoga organa, misli, nesvjesno već nije na širokom drumu koji vodi od onoga što ga okružuje i onoga kakvim se on samom sebi čini, na novim vrstama, novim pogledima, jednako nestalnim poput onih koji su već bili.

Predak broj 102.

Predak broj 102., 1974, mastilo na papiru, 66 × 50,5 cm.

Bijela pjena iguane izlazi na usta svakom govorniku, kafanama se razliježe prostodušan žablji smijeh, i u stravičnom metežu čula, ljepota jednoga željenog osmijeha postaje samrtni hropac, kameni grč. Tijelo, biće za kojim se ponajviše žudi, ali se ono vazda očituje kao zamagljenost tijela, poprište mračno i tjeskobno, jeste poput ruba neprohodne šume, dodirnutog dahom bezbrojnih života, lokalnih i muklih, što se gube u dubokoj tmini svoga postojanja, i samima sebi nepoznati, dok ih ukočen od straha gleda neko ko osjeća da je posve isti, pokretan istim nedokučivim, i ne znajući za se.
Vještina punjenja

Vještina punjenja životinja, 1970, tuš na hartiji, 109 × 133 cm.

Posmatrano oko postaje ekran naročite moći, koji otkriva, i skriva, trenutak čuda, ogromna jabučica njegove beonjače gorostasno raste, a široka kriva koju opisuje zamjenjuje sve, ispuni prostor na tren. Nešto je od toga možda u umjetnosti kovitlaca puti koju je otkrio Dado. Prozirnost tijela, bistrina mozga, sa onim navedenim opisom funkcionisanja unutar mehanîzma, ta nova « jetnost portreta » –svako takozvano čudovište jeste jedna figuracija čovjeka, prilog psihološkoj antropologiji– prestaju da budu riječi. Množenje življa na prostoru u koji stupi Dado odvija se u znaku svijesti, kao obredno klanje bikova u Etiopiji, i nastavljanje prizivanja duhova pod velom od trbušne maramice ubijene životinje, razapete nad glavama prisutnih.

Mjesec septembar.

Mjesec septembar., 1973, mastilo na papiru,
65,5 × 50,5 cm.

Osjeća se, u tom snu solana, hibridnih gnoma na površini vode i polja, sva slast jedne za zivot najzad pogodne more. Mogućnosti leta, nadlijetanja, skupljanja, prelamanja jednog svijeta što se neprestano mnoli, konveksna, konkavna organizacija prostora, i perspektiva u biti bez prave dubine, ponovo se otkrivaju još naglašenije u kolažima, u kojima se čak i iluzija o jednom dovršenom svijetu javlja još jedino razorena. U sivoj ili mrkoj prašini tavana u nivou tla, anatomskih otpadaka koji se obnavljaju na svijetlu dana, štuca trava, po kojoj se prelivaju insekti i vjetrovi. Nojevo srce, trošna kapija samo još imaginarno zatvara pristup u spoljni svijet: i jezici kamenih blokova, pacovi što grizu stare listove, otvori u probodenim hridinama, preplićući se u dubinama podruma pod svjetlucanjem prozorčića s kosmatim zglobovima majmuna ogromnih ljubičastih i skerletnih prkna, žive i rugaju nam se svom gordošću i svom svjetlošću jednoga budućeg svijeta, možda već viđenog.
Dječja soba

Dječja soba, 1971, tuš na hartiji.

Preveo sa francuskog Milojko Knežević

Dadove gravire