Dadove gravire

Dadove gravire

Podeli:

Bernar Noel o Dadu

Evo dva teksta Bernara Noela (Bernard Noël). Drugi tekst, Multiplikator, je odlomak iz kataloga izdatog prilikom izložbe Dadovih crteža u Galeriji Izi Brašo (Pariz) od 16. novembra 1978. do 6. januara 1979. godine.

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata

Projekcija na
cijelom ekranu  

Bernard Noël

Bernar Noel u Eruvalu, 1975.

Riječ “hibridacija” je bila jedna od ključnih riječi Fransoa Linvanovog (François Lunven) vokabulara. Ona mu je služila da obilježi ukrštanje prirodnih i industrijskih oblika, tj. ukrštanje mesa i metala. Njegova maštovitost se oslanjala na anatomiju i morfologiju, da bi uzrokovala opštu hibridizaciju i razrijesila tako kontradikciju između organskog i mehaničkog, između različitih stanja materije i misli.

Ova riječ se pojavila u isto vrijeme kao sjecanje da je Dadovu prvu izlozbu priredio Fransoa u Žan-Bišeu 1971. Nijedna druga izložba, po mom misljenju, nije imala isti efekat: vizija, iako je nasilno zaposjednuta, povracala se iznenada pod pritiskom unutrašnje invazije slične nekoj vrtoglavici.

Galerijski prostor je bio zagađen plavom energijom koja se širila iz slika. To je bila plava boja pomiješana s bijelom prašinom tako jakom, koja je prodirala u unutrašnjost tijela I unosila u njega teatar oslikane scene.

Obično zastanemo pred nekom slikom i posmatramo je zavisno od toga koliku draž ona ostavlja na nas. Odgovarajuca mjesta su fiksirana jednom za svagda zbog svega što gledalac radi ili što nije slikarstvo. Ovaj put to je bilo drugačije jer je bilo prepuno slikarstva. Fransoa me je upozorio: “Moraćemo te objesiti!” I zahtijevao je jutarnje posjete iz razloga što bi u ovo doba dana galerija najvjerovatnije trebala biti prazna.

boîte

Serija Prisvajanja, 1992-1993,
kombinovana tehnika, 73,5 × 48 × 40,5 cm.

Vrijeme nije iscrpilo tu prvu posjetu jer se sa sjećanjem ponovo pojavio zanos. Ono što preživi ne pojavljuje se iz slike već iz psihičkog stanja. Nema sumnje da me je neobičnost slika najprije zapanjila, ali šok nije dosao od tamo: šok je dosao od rasporeda likova predstavljenih u prostoru na platnu,i preciznije od tog istog prostora koji emituje tvari u zrak galerije. Ovaj fenomen karakteriše Dadov rad jako mnogo više nego njegovi drugi kvaliteti.

Dadova slika ne zaslijepljuje toliko svojom originalnošću koliko svojim gnjevom; razbija oči neizdrzivom projekcijom, no cim se suprotstavimo, sve to se povlači u eksplozivno sažimanje: u neku vrstu olujnog okupljanja čija energija tjera pogled kada on dodirne povrsinu. Ako dopustimo sebi da nas slika zanese, propusticemo suštinu, taj kovitlac energije deponovan u figurama i njihovoj razdražljivosti. Prikazano nasilje je okidač ovog poleta, ono takođe pruža sintezu između akta koji predstavlja i propasti koja pretvara dojam slike u fizičko iskustvo.

U stvari, Dado pogoršava paradoks figurativnog slikarstva, koji baca sliku do njenog gubljenja kroz ushićenje svoje ekspresivnosti. Tako nas smjesta ispred figura u neobuzdani položaj, koji lagano dodiruju karikaturu u istom trenutku u kojem nam karikature pokazuju iskrivljenost koja nam kida život.

boîte

Vandemijer, 1992-1993,
kombinovana tehnika, 70,5 × 49 × 20,5 cm.

Očigledno, užas je tu. Ali njegov način napuhavanja oblika izmamljuje ludački smijeh tamo gdje četkica proliva posvuda sjaj. Pomoću mnogo spona, poluga, isticanja, klizanja, providnosti, predstava svugdje mijenja ton kao kad drama prelazi bez prestanka u tragičnu farsu, a kasnije isparava u plamen boja gdje živost prelazi iz uzdizanja u propast.

Dado se može smatrati kreatorom čudovišta – dakle hibrida! On je svjestan da je njegov rad opisan kao fabrika za proizvodnju divljih i surovih bića.

To je i istina, ali i laž: istina je ako se držimo površine slike; laž je ako je dublje posmatramo da bismo vidjeli od čega je sastavljena. Medjutim, akumulacija natprirodnog mora zadovoljiti potrebu.

Veliki slikari se ponavljaju unutar kontinuuma. Jasno je da Dado ne prestaje ni da šokira ni da iznenađuje, jer bi taj pokret postao na duže sistematičan pa prema tome i površan. Jos jedna stvar je nužno u igri. Ovo je barem u početku, vjerovatno povezano, sa zvjerstvima našeg vremena, ali taj horizont bi bio simbolički slab ako bi se tu ograničio.

boîte

Marijina lisica, 1992-1993,
kombinovana tehnika, 82,5 × 53,5 × 46,5 cm.

Galerija portreta je od samog početka nadahnuta velikim brojem naslova. Iza imena izmišljenih ili stvarnih ličnosti su u stvari snage koje su portretirane bez ikakve brige za sličnost pa čak ni za vjerovatnost. Štaviše, neko klijanje prekriva sliku i nagriza predstavljanje iznutra, umjesto da potpomogne preporukama i oponašanjem.

Zajednička tačka nije smještanje u stvarnost, ona je obično u podijeljenoj stvarnosti, koju oklijevamo da nazovemo onim sto jeste zato što je od mesa. Naslikano meso ponekad tako sočno, kada je debelo, prljavo ili mlado; ponekad eterično, kada se ima na umu glavni prostor u kome sve može da diše. Ovo “meso” višestrukih metamorfoza je slikarstvo. Tačnije, Dadovo slikarstvo, upravo zato što je poput mesa, a ne estetike.

Slika ne pikazuje masakr, putenost, dahtanje, ona to obuhvata i, doista, ostavlja da se to vidi više utiskom nego vizijom. Ova razlika je od ključne važnosti za razum da, ispred tog djela, pogled nije ščepan isprva osim u mjeri u kojoj je jedno od naših čula, i kao takvo sposobno da pokrene fizičko učešće. Nije dovoljno pričati o emocijama jer je zapravo cijelo tijelo to kojem se teži prije nego što je u stanju da primi snagu razvijenu slikarstvom i da je pretvori u organski impuls.Da biste to učinili, nakon sto je interiorizovano, trebalo bi da se pogled na sliku mijenja u interni događaj oslobođen od izazivanja talasa nasilja. Mi smo daleko od malih dekorativnih nadražaja tako procijenjenih u naše vrijeme od strane institucija.

boîte

Žan Lore, 1992-1993, kombinovana tehnika,
85,5 × 57 × 11 cm.

Upotreba slike vodi korišćenju simulacija, za pomoćno sredstvo koristi misteriju: lažno meso može, mentalnim gutanjem, imati pravi učinak. Simbolički svemir ne dovodi samo do intelektualnih operacija. Djeluje ponekad kao priridne sile, koje imaju moć da nas impresioniraju i prije nego sto su imenovane ili personifikovane. Prisiljen da prodje kroz simbole, umjetnik može da bira između jezika gdje artikulacija ima prvenstvo (refleksija) i jezika u kojem vise vrijedi efuzija (emocija). Data mu je sloboda da razmotri, ili pak nije, je li ova druga dosljednija jer je vise neposredna.

U Dadovoj evoluciji bilježimo povlačenje slike koja ga čini se, vodi ka upotrebi brutalnijih materijala. Njegovi kolaži na primjer uključuju otpatke iz radionice tretirane kao anatomske fragmente tako da da ih njihovo sklapanje obdaruje tjelesnošću. Izgleda da ih je iscrpio iz samog života. Iznenađujući dio ovog pristupa je da ono dolazi iza “čistog” slikarstva, koje traži nasilje u snazi perfekcije, “prljavo” slikarstvo koje gomila prljavštine, mrlje, listiće i više voli grafite nego likove. Prljavo i surovo se kombinuju kako bi se stvorio utisak organskog nasilja, što daje osjećaj da smo u kontaktu sa istom stvari.

Kutije i skulpture iz devedesetih godina su pripremile ovu orijentaciju spajanjem raznorodnih predmeta – stapovima, limenkama, lobanjama, mumijama mačaka i lisica, kostima, cipelama, loncima, radijatorima, i sl… Pretvorene u viziju rendiranja ili disekcije. Ali mnogo prije, postojala je već zbirka kostiju ukrašenih tintom i čuveni automobil prekriven kostima “Prednja vuča”.

boîte

Relikvijar, 1993, kombinovana tehnika,
111,5 × 71 × 22,5 cm.

Sav taj ogromni rad sugerira da su kalemljenje i ukrštanje bile uvijek prikrivene radnje, koje vode računa mnogo više o istoriji prirode nego istoriji umjetnosti. Nijedan od ovih akata ne može biti ostvaren bez nasilja, jer sve narušava prirodu. U početku, Dado unakazuje simboličko prikazivanje postavljajući košmar, onda degradirajući propise disporporcijama, besmislom, bunilom, i napokon ih gazi da bi ih ponovo stvorio, iz ljage.

Dadova gesta (ruke) stalno analizira sliku, može se reći da se danas iz nje izlucuje da bi se kroz nju prikazao nalik njemu samom. Drugim riječima nakon što se odjenula figurama, gesta pravi tijelo i ostvaruje svoju inkarnaciju kroz izgubljene materijale kojima njegov otisak daje oblik.

Hibridacija ne proizvodi samo čudovišta, ona se skriva u činu koji nam je najbliži srcu i koji se, kroz neki rad, zasniva na ukrštanju vremena našeg života s gestama (ruku) u procesu stvaranja “djela”. Bilo bi tako u svim stvaranjima monstruoznosti jer ona iskrivljuje energiju predodređenu da služi vrsti stavljajući je u službu određenog izvođenja. Ova situacija ostaje nevidljiva dok izgleda samo kao pitanje intelektualne operacije, ali umjetnik postavlja na pozornicu pozorište anatomije koje je pod-podlost i nešto eksplodira u nasilje. Dadovo slikarstvo dodiruje taj tjelesni nered, koji je iza njegovih djela: dodiruje ga svojim temama, materijalima, bojama, i ono duguje poslu praćenom omaglicama, moć, koju crpi iz samog života,i koju ima da nas tjelesno uznemiri.

∗   ∗

Multiplikator

Crtež

Bez naslova, 1978, tuš i akvarel na papiru.

To nepomično kretanje: crtež. Ono trči duž linije. Neki pokret ne vidi. A kad ga ugleda, kako naglo uspori! Sav pogled staje spram njega: fiksira. Ali šta ga tu drži? Je li to slika ili onaj vihor linija čiji svaki kovitlac stvara lik? Ili možda čudnovata agresija što vidi da se ništa ne kreće u onom što je, međutim, od samog pokreta?

Pred nama su crteži u kojima se nešto čudovišno širi i množi. Odgonetamo: lica, grimase, kljunovi, kosti, zubi, polni organi, duplje, usta, nos-kljun, ali gomilanje ubrzava pogled koji čita i izaziva treperenje u kome svi ti detalji gube imena, izvore: elementi koji su orijentiri smisla miješaju se u korist utiska. Tako ono što uznemiruje u Dadovim crtežima, nije toliko to što prikazuju, koliko neka vrsta preopterećenja predstave spregom protivrječnih sredstava: komadanja i dinamike cjeline.

dessin

Bez naslova, 1978, tuš i akvarel na papiru.

Prvi efekat: zaboravite da prepoznate ono što je jasno prikazano, i prizor se mijenja: nema više priče, ničeg sem radnje. Nesreće. I uvijek naživo. Gomilajući detalje Dado stvara brzinu koja poništava detalj, jer daje značaj njegovoj cjelini. Gmizavac gmiže samo zato da bi ubrzao nastajanje kroz koje se određuje i snažno šokira. Taj šok zaustavlja opis, čitanje: ono što ga čini manje je važno od znanja o tome šta on jeste?

Ali ono što on jeste, ne dopuštajući da se svede na elemente koji ga čine, nije razlučeno: to što neprestano polovi lik umnožavajući ga, Dadova je nadmoć u takozvanoj figuralnoj umjetnosti. Taj pokret umnožavanja, umjesto da naglašava figuraciju, izbacuje je u svoju korist, samo efekat koji on izaziva sličan je onom koji bi mogao izazvati svaki od njegovih sastavnih djelova. Iz toga proizlazi da, ako su svi fragmenti nabijeni, njegov ukupni naboj neizmjerno je veći od njihovog zbira: on je višak u zbiru.

Bernard Noël

Corsicana, 1977

Corsicana, 1977, mastilo na kartonu, 49,5 × 64 cm. Posthumni dodatak
opširnije

Dadove gravire