Dado kroz Žorž Lembura

Ovaj tekst Žorž Lembura e odlomak iz kataloga Dadove izložbe u galeriji Danijel Kordije u Frankfurtu 1960.

Kliknite na slike da biste ih uvećali.

Bez naslova, 1957, ulje na platnu, 40 × 62 cm .

Izvan široko otvorenih puteva današnjeg slikarstva, na marginalnim i nemirnim djelovima umjetnosti u kojoj se ostvaruje sudbina čudnih i dopadljivih stvaralaca, Dadovo slikarstvo nudi zagonetke. Očito nevođen brigom za estetskim redom (čak ponekad, kao što to može suštinsko slikarstvo, neugodno za gledanje) neposredana i potrebna projekcija neprestanih sanjarija sa uznemirujućom aspurdnošću koja se manifestuje zavjerom nesvjesnog, to djelo, još mlado, vodi gledatelja svojom sigurnošću, što bi se moglo nazvati i vještinom, intenzitetom vizije koja je dostupna.

Dadov zagonetni svijet, u kojem naš fascinirani um želi doći do kraja, naseljen je čudnim ljudima, bez života i smrti, neodređen je. Ličnosti, premda ima i monstruozno odraslih i možda preuranjeno ostarjelih, učestvuju u nevinosti djetinjstva. Ponekad nastaju stvarna, zdrava djeca, bucmastih obraza. Preko glave su nam bebe neodređene starosti, okrugle i ružičaste, stvarne ili ubilačke nevinosti, netaknute ili uništene bezazlenosti. Kakav užasan svijet vreba plave porculanske oči lutke ? Mučenje djetinjstva ? Slika, od prije dvije godine, pokazala nam je raj u kojem nema reda, možda prijeteći, s bezbroj igračaka.

Ovaj svijet svježeg mesa i tijela u bolnici, je li to nastanak života, ili već njegovo zlo i razaranje ?

Adam i Eva, 1954, ulje na platnu.

Ono što nas iznenađuje u tom razuzdanom i jasnom slikarstvu, glatke kore kao kod dražeja, čije su prve boje (poslije se pojavljuju i druge) ružičasta i blijedo plava, svijetle boje koje njišu talase dva pola čovječanstva to je pucanje površina koje nije proizvedeno prirodnim i pravim sušenjem mase, već pretvaranje četkicom čija vješta perverznost uživa da leškari po čitavoj predloženoj površini, u obliku živog mesa ili materijalnih stvari. Sve što sačinjava Dadov svijet, prerano rođene bebe, starci, kamenje, sve puca. Ako postoje bilo kakvi zidovi ili zgrade, raspadaju se, pretvaraju se u ruine. Stavise, mnoga ružičasta ili crvenkaste stvorenja, ponekad bjeličasta, izgledaju napravljena od ilovače ili suve gline, tako da su podložna pucanju i rasprskavanju. Ona pate od smrtne žeđi u zemlji u kojoj voda nedostaje, i koju je suša uništila.

Na jednoj velikoj lijepo nacrtanoj slici na kojoj se odigravaju mnogobrojne scene kao u djelu Žeroma Boša, zapazio sam dvije vrste prevrtljivaca : Da li su oni dobri, ili su oni loši ? Možemo li pogoditi sada šta donose ? Zvjezdano vodeno proljeće ili okrutne testove za buduća stvorenja, jer se rođenja povećavaju pred našim očima, kao što prave nove bebe od gline !

Bez naslova, olovka na papiru, 157 × 127 cm.

Iz napukle nevinosti suvih odraslih osoba čija monstruoznost puca, nije nam jasan pravi smisao prolaska vremena, jer nam se ponekad čini da žedna glina živih sabijenih, ili ispucalo kamenje na pejzažima, pije već vlagu iz vazduha koji možda najavljuje kišu, i da (ako to nijesu u suprotnosti devastirani ostaci nekog bivšeg doba) biljke već rastu iz pukotina ljudskog mesa i pukotina minerala, lišajeva i mahovina, naravno iz porodica biljaka koje podnose sušu. Čak je ovdje i cvijeće, iako kisjelo. I još uvijek na granama, ptice. Jesu li to preživjele ptice koje će ostaviti svijet, ili su, umjesto toga, to ptice koje žele da ga nasele ? Kiša (radi se o pročišćenoj vodi a ne o običnom hemijskom elementu), ako se i dogodi, padaće blagoslovena, ne bi li se ipak trebalo bojati, da neće donijeti druga nepredvidljiva zla ?

Žorž Lembur (Georges Limbour)
Pariz, novembar 1960

↑ Vrh stranice