Dadove gravire

Dadove gravire

Podeli:

Spaljivanje mrtvih

Tekst je odlomak iz eponima Amarante Szidon, umjetnikove kćerke. Slike su preuzete iz serije koja sadrži oko stotinak fotografija Dominga Đurića koje je 1989. godine fotografisao u ateljeu u Eruvalu, nekoliko mjeseci poslije požara.

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata

Projekcija na
cijelom ekranu  

Johan Sebastijan Bah, Stradanje prema Svetom Jovanu – Christus, der uns selig macht
Ramin, Thomanerchor Leipzig,Gewandhausorcherster, 1956 

Dadov atelje

Tokom ljeta, koristeći fotelje iz Prirodnjačkog kabineta, moj otac je uredio atelje da liči na malu pozornicu; stolice su bile raspoređene kružno kao da su bile predodređene za primanje posjetilaca. Istina, niko se nije nikada usudio sjesti; zaobilazili smo ih s oprezom, kao da koračamo kroz bojno polje prekriveno leševima, da se ne bi spotakli o otkinutu ruku ili nogu. Kako su prolazile sedmice, postalo je očigledno da su te toliko očekivani gosti bili niko drugi do naslikana stvorenja, čiji se dah mogao osjetiti kroz koži ili vlakna tkanine. Najčešće su te oči i usta izranjali na najvidljivijoj površini stolice, čak do tačke do koje su se i koji su posjedovali samo naslanjali. Moj otac se zabavljao sa stolicama izazivajući nejasna uskrsnuća, razgovarajući sa mrtvima. Fotelje iz Prirodnjačkog kabineta bili su njegovi anonimni gosti, koje je primao kao izbjeglice u kapeli svoje radionice. Nepokretni fantomi, ni određenog imena ni pola, dešavalo mi se da ih čujem kako tiho pričaju sa ostalim nevidljivim bićima, koji su, ne bez straha čekali otjelovljenje od ruke majstora. Oduvijek su u mlinu Eruvala cirkulisala ova nevidljiva bića, izvori dnevnih dječijih strahova, koji, noću, ostaju mirni i tihi. Sa stolicama,neki su otjelovljeni nakon godina, decenija možda, plutajući u vakuumu. Na moje veliko olakšanje, inače, licem u lice napokon je to postalo moguće; u radionici mlina u H., od danas sam imao nešto za šta sam se mogao zakačiti.

Dadov atelje

Moj otac ide prvi; umjesto da po navici obilazi jezero, on se zaputi strmim putem, koji je visio nad kamenim zidom, koji je vodio do pećine. Slijedim ga, moje noge malo podrhtavaju, beton kojim hodam nikad mi nije bio naklonjen –užurbani koraci, padovi izbjegnuti zbog ispravnosti, i zelena mahovina koja raste po zidu– bili su glavni izvor inspiracije za moje noćne more u adolescenciji. Na putu me je par mačaka okrznulo mjaukajući, žureći da se vrate svojoj igri koju smo prekinuli našim dolaskom. Ispred ateljea, trava je prekrivena guščijim perjem pomiješanim pepelom i ostacima od požara; pera su kao i djelovi paperja postali prljavi i teški. Zemljište je izmučeno: nikad takvo nije bilo. Dolazim kao opčinjena pred vrata ateljea, koja je tata već ofarbao; okna gornjeg dijela reflektuju teško jesenje sunce. Poslednji listovi kruške, prorijeđene na granama, prave sjenke koje se lagano dižu na vratima kao jasno disanje okolnog zraka.

Dadov atelje
Došavši na prag, oklijevala sam trenutak osluškujući disanje. Drhtavom rukom uzimam pepeo. Na prstima ostaju tragovi požara, koji moju šaku pretvaraju u lepezu s bezbroj boja. Unutra se smjestila tmina na neodređeno vrijeme. Pepeo je pao na fotelje, četkice, tube boja ostavljene zaboravu na paletama. Čak je osvojila i zidove, gdje se prilijepila kao drugi sloj. Uprkos ovoj novoj vlažnoj i hladnoj atmosferi tama nije uopšte uznemirujuća; brzo se oslobodimo u njenom društvu, zato što nam se čini da se ona odmara i pomaže da duboko uronite u jednu vrstu sna. Ubrzo me je uhvatila obamrlost, dok su mi oči naviknute na mrak, uspijevajući da razlikuju pokretne oblike od nepokretnih. Pokretne, silueta mog oca, moje sestre, koja se pojavila iznenada; nepokretne, fotelje, kada koja se ne koristi, nakvašena peć, prazne kofe prevrnute na podu. Platna je sigurno premjestio negdje drugo, ovdje ih nema.
Dadov atelje
Imala sam pogrešno mišljenje da su siluete nijeme; zbog trave sam ih pomiješala sa sopstvenom tišinom. Vrlo brzo je njihov glas postao prepoznatljiv, približavajući se kao žurni korak. Moj otac zamoli sestru da mu pomogne da premjesti fotelju na neko drugo mjesto. To je nova pozornica, koja želi da odvoji spaljeno od neostecenog. Vrijeme prebrajanja mrtvih poslije bitke cini se da je je sazrelo. Naravno,mom ocu je potrebna pomoć, kao što su mu potrebni i svjedoci i to se odvija sluzbeno. Evo me nagradjena pocasnim nazivom Prvi Opservator.

Netaknuta fotelja je smještena na kraju glavnog zida, tamo gdje su nekada bila postavljena platna za prodaju. Moj otac je brzo nestao u susjednu prostoriju. Ja sam još uvijek na ulazu u atelje; sestra me zove da joj se pridružim dozivajući me velikim pokretima i izgovarajući riječi koje nisam čula zbog buke koju nisam mogla identifikovati. Upamtila sam male stepenice; dok hodam po vlažnim i klizavim daskama, moje stopalo se spotiče se o prazne konzerve farbe, propale od zemlje, namocene i crne. Došavši do sestre naslonila sam se na staru peć naspram glavnog zida. Moja gađenje je nestalo; spremna sam za zajedništvo srca u sredini pepela.

Dadov atelje
Buka koju sam čula u dnu nije bila ništa drugo do Stradanje po Svetom Jovanu koje je dolazilo iz magnetofona koji se nalazio u susjednoj sobi. Stradanje koje sam već znala napamet, do te mjere da sam recitovala riječi tokom mojih maštarija: poslednji hor prvog dijela uvijek mi se činio uzvišen zbog tišine koja mu prethodi. Okamenjenih udova, isprekidanog disanja, vrebam ovaj kratki trenutak apsolutne tišine koja zastrašuje vjerom bez kraja, i hor koji je para, nalik istrgnutim jezicima mrtvih. U isušenom ateljeu glasovi koji skandiraju “Christus, der uns selig macht” odjekuju do oblaka. Njihove uzlazne krivine podržavaju zarđala okna šipki merdevina naslonjenih uz crni zid; nejednakih veličina, tri merdevine zjape ka jako plavom nebu. Nijesam ih primijetila ulazeći, vjerovatno zato što su se spojile sa isušenim zidom jer su vidljive samo u njihovim krajevima; ali je moj otac imao ideju da ih postavi tamo, za svaki slučaj. Mislim da nikada neće ničemu služiti u Eruvalu; i da uostalom i njihova namjena nije da posluže bilo čemu. Zarđale skale u ateljeu označavaju svijet kome ja ne pripadam i koji primjećujem kroz šipke. Hor se utišao; kaseta se zaustavila, praveći karakterističan zvuk; to se od sada uključuju ljudski glasovi, sa i bez vatre.
Dadove gravire