Dado ili kardinal Rec
Ovdje prikazane slike pripadaju seriji nazvanoj « Memoari kardinala Reca ». Slikane su 1992. godine uljem na drvenim pločama iste dimenzije (251 × 122 cm) sem gornje slike (Pobuna, ulje na platnu, 225 × 400 cm). Ovdje su propraćene tekstom Pjera Betenkura Dado ili kardinal Rec, prvobitno objavljenom u časopisu L’Œuf sauvage (Divlje jaje) broj 6 iz zime 1992-1993.
Kliknite na slike da biste ih uvećali.
Dado, došao u Francusku sa svojih rodnih divljih planina,
zadržao je nešto od drumskog razbojnika. To je
anarhista i naivac – on uvijek ublažava silovanje poljupcem. A
zatim, Dado ne siluje bilo koga : napad na poštanska kola
predstavlja suviše veliku opasnost.Posledja karuca koje se Dado dokopao svojim četkama bila je ona u kojoj se prevozio Bifon. Ljubak gonilac instinkata između Pariza i Monbara nesumnjivo je drijemao. Dado mi je tražio malu pomoć da ga probudim. I da pripremi svoj zločin. Znajući o čemu se radi, ako smijem da kažem. Niko ne voli da ubija mrtve.
Ali ovoga puta napao je karucu mnogo bolje čuvanu, prethođenu i praćenu takoreći kraljevskom svitom. I ova karuca koja se ponekad zaustavlja u toku dana da bi iz nje izašla neka lepa markiza napudrovane njuškice – nužda je nužda, krije u sjenci svojih vrata jedno biće drugačije namolovano i malo opasnije privlačnosti, kardinala Reca.
Predstoji duplo zadovoljstvo : ubiti jednoga, i na još toplom tijelu veledostojnika, uživati u nježnoj intimnosti ostalih.
Prije no što počini djelo, Dado prikuplja podatke o ličnosti da bi u neku ruku prošao kroz njegov život. Malo kao što se pređe pogledom jelovnik. Jedan drug staretinar stavlja mu u ruke cjelokupna djela kardinala Reca i evo ga gdje se udubio u čitanje. Ne usteže se da se oduševljava. Pod potsmešljivim pogledom svojih kćeri, lijepih obje kao markize o kojima sam govorio i čije su lijepe glavice sa kojima su žonglirale na visokim studijama, sposobne da razlikuku istinu od laži i da proniknu u karakter jednog čovjeka. Što se Dada tiče, on je utonuo u čitanje bez uzdržavanja, on sebi može dozvoliti da obožava, jer će žrtvovati. To je privilegija koju je zadržao za sebe, koju hoće da iskoristi bez svjedoka, u samoći ateljea koji će postati ta karuca, gdje će početi, obavezno u bolu, njegovo suočavanje sa kardinalom. Iz toga se može zaključiti da je Dado moralista koji svakome hoće da da smrt koju zaslužuje.
Ali na kraju krajeva, ko je Rec i zaslužuje li on tolike počasti ? Na margini zanimanja na koje je bio nateran, čovek vrlo složen, od dvoboja do ljubavnih avantura, vezujući se na kraju za svoj zanat kardinala, ali vječito kriv zbog priča punih « malih istinitih činjenica » kakve je čitao Stendal, eksplozivna mješavina mnogo ličnosti od kojih - on obožava Cezara – neke i nisu iz najpristojnijeg svijeta. Ali, da bi se iskupio za sve, jedna odora i jedan stil. Ko je Rec ? Svako to može shvatiti čitajući Memoare. Dado, lično.
Hteo je da upozna svog čovjeka izbliže, kao da svako pogubljenje zahtijeva suđenje, prethodno ili posmrtno, ali koje vam u svakom slučaju pere ruke što ste ga obavili. Pošto je čin izvršen, evo nam sada vraćena oružja zločina, izvješana po zidovima ; oružje koje bi se moglo reći da je poslužilo za ovo ubistvo : slike koje su u stvari jedna jedina, pretovarene, urlajuće, provokativne – još uvijek krvave, kao gvožđa u rani, gvožđa koja se uvijek ponovo zabadaju kao da je svaka rana ognjište u kome se grije nož prije nego što se kuje na nakovnju da bi bio što oštriji i da bi se ponovo zabadao. Govorio san o nakovnju : Dadova glava, razumije se. Ali zašto je tu i ognjište ? Pošto tu, u plamenu, sve počinje.
Pjer Betenkur, 1992. godine.
Preveo sa francuskog Franjo Termačić
