Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata
❧
Projekcija na
cijelom ekranu
Da li smo na ostrvu doktora Moroa? Ili pak, u nekom ružnom snu na način Lavkrafta u kojem bića dopuštaju da ih sluđuje i nagriza boja koja je pala s neba? Među poluruševinama opsednutih staništa, množe se i zabavljaju neiskazivi proizvodi čarolije užasa. Sarabande oderanih koji kite vrpcama svoju utrobu, sabori trepanisanih kojima nisu zatvorili lobanju, divovske bebe bolesne ad egzoftalmije, koje razmjenjuju svoju pljuvačku pod odsutnim pogledom staraca sa upaljenim kapcima, ogavna sparivanja sakatih i nakaza, sav taj amfiteatar pod vedrim nebom podsjeća na ogromnu škembarnicu čije bi iznutrice, dejstvom neke čarolije, počele da oživljavaju i rastu.
Riječi, u svojoj mutnoći, okrutnije su nego slike: iako sa tačnošću opisuju sadržaj ovih čudovišnih kompozicija, u isti mah realističkih i fantazmatskih, one ne izvještavaju o dvosmislenom utisku koji se doživljava dok ih posmatramo. Jer, nekom vrstom magije koja mu je svojstvena, Dado nas goni da prelazimo iz nedopustive žestine na izvanrednu blagost, iz gnusne kosturnice u cvjetnu baštu, iz crnog romana u modru priču. Sakaćenja, otvorene rane, svrdla za bušenje, laparotomije izlažu svoje bolne fatamorgane, koje otklanjaju pastelni tonovi idealnog herbarijuma. U dvosmislu održavanom, tako, sa pelivanskom vještinom, više se ne razaznaje šta je ovdje udio onog što ispušta krike i ječi, i onog što kliče i pjeva.
Pod našim lijepim plavim nebom kojim prolaze tolike sjenke, Dado nam, svojim naivnim zanosom, kazuje drhtavicu i strah koji ga guše na predosjećaj neke godine hiljadite, kada bi krhki ljudski omotač bio otvoren, raščerečen i uništen u apokaliptičkoj žrtvi. Ali, usred krvoprolića, on umije da sluša u sebi potok koji sanja. Ma kako da je slab osmijeh, ma kako tanka životna nit, evo ih, kod Dada, pomiješanih sa slabim svjetlostima rane zore, pobjeđujući, usred užasa, crne slabosti naših strahova.
Patrik Valdberg, 1967