Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata
❧
Projekcija na
cijelom ekranu
Djetinjstvo bez uzorne vrijednosti u Jugoslaviji na Cetinju, malom crnogorskom gradu. Nestašluci mališana u neplodnim brdima prekrivenim ruzmarinom, naseljenim divokozama. Porodica sačinjena od par članova: ujak slikar, drugi ljekar, tetka Julija čiji je sin ubijen u ratu, ambiciozna i stroga majka, otac - manje. Istorijske uspomene koje ga proganjaju i dopiru do ušiju: izvršeni masakri pod otomanskom okupacijom. Rat o kojem on priča i sa koji se susreće na krivini puta predstavljen je kroz obličja tri rasporena konja koja trule na suncu. Smrt, na slici Epinal, koju sanja: samrtnička maska okrutnog i moćnog paše kojeg su ubili hrabri Crnogorci i koja se čuva pod staklom u jednom veličanstvenom dvorcu. Slike koje su se duboko urezale, utisnute slučajno, postaće kasnije njegove stalne opsesije.
I još jedna, kasnije, odlučujuća, smrt majke. Ima 11 godina. Napustio je školu i počeo da luta.
U 14toj godini upisuje umetničku školu u Herceg Novom. Biće slikar, bez ikakve sumnje. To mu je rekla i majka, jednog dana, malo prije smrti. To ga je jako pogodilo. “Bićeš Volt Dizni tvoje generacije” rekla mu je, i on je u to povjerovao.
1952. godine dolazi u Beograd i upisuje Akademiju Lijepih umjetnosti. Ima 19 godina. Posjećuje malu grupu umjetnika i intelektualaca koji spadaju medju najdarovitije u gradu. Napadaju režim. Potpomognuti, ohrabreni međusobno, gledaju prema Zapadu gdje vlada sloboda izražavanja.
Tokom Prvog svjetskog rata osniva se crnogorski umjetnički pokret,koji podržan od strane vlade poslije 1945. godine, zauzima nezanemarljivo mjesto u jugoslovenskoj savremenoj umjetnosti ¹; snajznačajniji predstavnici će izlagati u Parizu 1953. Miodrag Đurić sa svega 20 godina izlaže dva platna, kao i njegov stariji brat.
“Moja prva platna bila su mehanička, kao što su Kraj svijeta ili Biciklista. Proistekle su iz iskrenog sjećanja na djetinjstvo provedeno s mojim najboljim drugom, koji je kasnije ubijen na Skadarskom jezeru. Njegov otac je bio bravar i svake subote poslije podne on je dolazio po mene da idemo da sređujemo radnju njegovog oca: motocangle, kliješta, razne stvarčice za zavarivanje… Na zidovima su visile daske s ekserima, na koje je trebalo postaviti sav taj alat”.
Na umjetničkim djelima izloženim u Parizu nekoliko godina kasnije biće teško pronaći i najmanji trag mehaničkog, konstruktivističkog uticaja njegovih prvih djela.
Istina je da je po dolasku u Pariz 1956. godine život Miodraga Đurića promijenjen iz temelja, primoran je da napusti pređašnja iskustva i stečene navike, ostavljajući ih, kao i neko tek rođen osjetljiv je i bez sredstava za život. Da bi preživio morao je što prije da zamijeni maternji jezik francuskim, da napusti umjereni provincijski ritam života balkanskog glavnog grada i da započne bitku sa životom jadnog siromašnog stranca u francuskoj prestonici. Svoje egzotično ime je morao zamijeniti pseudonimom od dva sloga koji će svi lako moći,da izgovore: Dado student postaje radnik.
“Od četrnaeste do dvadeset druge godine, do dolaska u Pariz, nisam radio ni pola sata u Jugoslaviji… Tako je to u socijalističkim zemljama, imamo hranu, smještaj… U Crnoj Gori sam čak i četke imao”.
Tokom prve dvije godine boravka u Parizu radi kao moler jedne zgrade. Kasnije se zaposlio kao štampač litografija. “Crteži i par slika bili su mi okačeni u uglu radnje…” Džejms Spejer (iz Instituta umjetnosti u Čikagu) im se divio, kao i Dibife.
Dadova prva izložba organizovana je 1958. godine kod Danijel Kordijea. Prikazuje bebe; akumulaciju patuljaka ili jednu bebu prikazanu preko cijelog platna. Ove poslednje, perverzno deformisane: na primjer, na jednoj od njih se u prvom planu vide, zadnjice, anus, polni organ ili putenost stopala. Na zbijenom tijelu dominiraju punački obrazi sa minijaturnim ustima i nozdrvama i izobličenim očima. Figure izgledaju kao da su nadute a ne naslikane četkicom, kupaju se u svijetlim bojama roze, sivih, plavih nijansi. Izbor teme i način stvaranja bili su zbunjujući. Na pitanje, Dado odgovara:
Čini se da slikari i pjesnici znaju bolje da objasne svoje djelo. Henri Džejms, na primjer, kada kaže da: “Naslijeđe svakog bića obdarenog unutrašnjim životom nije ništa drugo do nevina divljina u kojoj zavija vuk, u kojoj krešti bestidna, noćna ptica smrti”. Naslednik obdaren neobičnim temperamentom, pohlepan da prizna svoja dobra, istraživač predan snažnim ikonografskim zahtjevima. Zar to Dado kroz svoja djela ne uzdiže svoje unutrašnje stanje?
Između 1959. i 1963. godine bebe su zamijenjene ogromnim kompozicijama. Ne manje iznenađujuće nastavljaju da frapiraju oko kao kakofonične slikarske orkestracije jednog trulog svijeta čije se naslade i nečistoće uzdižu iz višeg nereda. Turobni, pretrpani pejzaži,lisene vazduha, gdje se taloži giht, kljakavi goblini, surovi gnomi koji erotskim ludilom kopaju meso da bi šiknula nedorečena patnja; otvaraju stomake, pune ih kamenjem, sakate polne organe, igraju se s dječijim glavama kao loptama. Taj apokaliptični svijet koji je podignut iz straha srodio se s umjetnošću srednjeg vijeka, srednjeg vijeka čija nas maštarija obavija haosom, svijetom bezličnih oblika, monstrumima i beskonačnom raznovrsnošću mogućih mučenja.
Čudesna pometnja, ritam i pokret koji vladaju u najboljim Dadovim kompozicijama podsjećaju na izvrsne grafičke predstave koje prikazuju poslednje osude i iskušenja Svetog Antoana. Ovdje, kao i tamo, vide se naga tijela, koščata ili otečena, izmučena i izobličena, zakačena za grozd, isprepletana mračnim monstrumima, gigantskim žabama i bubuljičavim reptilima. Određeni dijelovi Borovika ili Velike Farme ² pokazuju povezanost s gmizanjem prokletih Poslednje Osude od Van Ajka. Među njegovim slikama punim bijesa, zatvorenosti, iznikne katkad neko platno koje pokazuje umjetnikovu raznolikost. Tako su Tomas Mor ili portret Arhitekte obje urađene 1960. godine, Katarina iz Rusije iz '58-'59, u savrsenoj alhemiji, umjetnik vraški minuciozno vjerno predstavlja, pukotine, gnojnice, eritemi, posjekotine, bore epiderma, oštrinu kamena, do te mjere da kvaliteti i jednih i drugih vladaju potpuno se miješajuci.
Suve, braonkaste i sivkaste boje, istaknute živim i pastelnim bojama, glatko prekrivaju površinu platna; neravnost kamenja ili tijela je predstavljena varljivo i ne zavisi uopšte od debelog sloja boje. Dvosmislenost je savršena.
Hrpa obezglavljenih leševa koji čine sliku Poljaci (1959) je urađena u tom stilu, vizuelni šok istog trena zaokupi pažnju: oko će se, kroz igru, brzo umoriti u mnoštvu nerazgovjetnih predmeta razaznajuci bore, lepru, bol i kamena lica zgrade. Lik sa slike u Padu ne razaznaje se od zida na koji se oslanja kao posledica odraza plavkaste siluete samog lika dok je ostatak slike dat u sivim tonovima.
Dekada 59-69 je izuzetno plodonosna, Dado često izlaže u belgijskim, njemačkim, kanadskim, švajcarskim, američkim, čak i u indijskim galerijama i muzejima; nekad sa nadrealistima prvog ranga kao što su Ernst, Tangi, Magrit, pokušavaju da mu se približe, ali im se ne da, fasciniran zapravo “izuzetnim umom primitivne umetnosti”, Djevicom u Anveru, Direrom ili holandskom renesansom. “Slikar koji me je najviše fascinirao, kaže, i čiji uticaj se osjeća na mojim prvim radovima je Vic (Witz) ³. On mi je dao najviše, a to je tako malo poznato, nikad nisam vidio njegove slike, ali jesam draperije, arhitekturu, detalje i sve je to mnogo lijepo. Boš (Bosch) kao da je slikao juče, zastrašujuća virtuoznost. Boš se vidno zabavlja.”
Platna koja izlaže 1971. u galeriji Žan-Biše nisu više opsesivno natrpana, nekada izostavljeno nebo, sada zauzima važan prostor; vazduh cirkuliše između različitih planova i pozajmljenih elemenata do najbanalnije dnevne realnosti – cipele, flaše, stolice – se miješaju u teratološkoj fauni.
Ti objekti dostižu čudnovatu jednakost zbog njihovih namjerno izobličenih proporcija u odnosu na ostale figurante - to je i slučaj sa minijaturnom kućom iz Pisama gđe Sevinji ili iz Štirovnika na primjer. Elementi arhitekture kao što su letve, daske, pločice izglodanog i naprslog poda su u isti mah dekoracija i struktura kompozicije: vertikalne paralelne linije pokazuju dubinu polja (Atelje), ili horizontalne i vertikalne (Bazen) označavaju razdaljinu između rasutih grupa, dok tekstura materijala manje ili više diskretno iskoriscena pravi mrežu, povezujuci među njima izolovane elemente (Dječija soba).
U zadnje dvije godine stvarnost je direktnije i raznovrsnije prisutna na platnima, imajući više prijatne nego fantastične oblike. U Autopotretu živog kreča, Triptihu Pali-Kaoa i Autoportretu gonoreje nalazimo istu dekorativnu arabesku,u oblika rozete ili krsta naglasene ornamentalne vrijednosti, koja je na poslednjoj slici neglašena krivom linijom fotelja ili baštenskih stolica. Na slici Groblju Monžavu je u prvom planu je skica puna fantazijom vegetacije koja graciozno slijedi centralnu dekorativnu temu. Ovi motivi, kao i mnogi drugi,cine dio umjetnikovog okruženja i ostali su u umjetnikovom pamćenju samo zahvaljujući zanimljivo probranoj vizuelnoj memoriji. Djetelina u obliku krsta na tim posljednjim platnima, na primjer, pozajmljena je gvozdenoj rešetki nedavno smještenoj u mlinu Eruvala gdje slikar boravi već petnaestak godina. Vrata koja zjape u prazno, ili koja utvrdjuju trošne zidove na slici Kuhinja majke Žerar ili na Vesalovoj Loš učenik datiraju još iz vremena kada je umjetnik tek došao da kupi trošni mlin.
Ti elementi – iz kojih proističu priviđenja u umjetnikovom životu – čine polazne tačke za određivanje hronologije djela (na osnovu kojih se rijetko uspijeva odrediti datum i naziv djela) jer se rijetko nalaze samo na jednom platnu, i uglavnom se pojavljuju u seriji pratećih slika; nemoguće je na drugi način razlikovati pravu evoluciju u njegovom radu budući da je jos na početku pokazao svoje vrijednosti savršenom umješnošću; međutim, promjene na paleti i u kompoziciji su česte, kao i vraćanje unazad i ponavljanje nekih tema. Ova umjetnikova pomjeranja ostaju neobjašnjena: “To me je u tom trenutku zanimalo. Kako reći zašto? To je pitanje raspoloženja” odgovara Dado. U stvari, rob svojih vizuelnih i mentalnih opsesija, on ih eksploatiše dok im ne postane gospodar.
Na svakoj novoj izložbi Dadov slikarski put je očigledno sve ličniji; bivajući izvan vremenskih dešavanja kada je izlagao po prvi put prije petnaest godina, on nastavlja da to bude, budući da suštinsko poznavanje tehnike i vidna lakoća da to iskoristi ga razlikuje od njegovih savremenika. Formiran kao veoma mlad u zemlji u kojoj je umjetnost moralna ilustracija događaja, gde je tehnika sinonim za estetiku, mogao je sasvim bezazleno absorbovati suptilnost svog rada ne osjećajući pri tom stege; time se sada služi ne kao revoltirani intelektualac već samo kao kvalifikovani radnik.
Slika brže, ali se uprkos svemu tome žali na dužinu vremena koje mu je potrebno za svaku sliku velikog formata – “šest mjeseci, ponekad i osam” kaže – jer slika, opisuje pa nanovo slika često svako platno. Triptih od 3×9 metara nalazio se u ateljeu spreman za slanje, kad ono, sledeće sedmice jos je i dalje bio tu, prekomponovan i nanovo slikan.
“Slika koja zaista ima svoj život, sadrži najmanje desetak slika u sebi. Deset puta je do tada bila završena i samo se taj deseti put računa. Napokon to isijava iz tih deset izbrisanih slika.” Iako dosta puta prepravljane, njegove slike, naročito one poslednje, čuvaju neku začuđujuću svježinu; delikatne boje odaju utisak ležernosti i transparentnosti, kao vampiri nježnih pogleda, bludni starci, tuberkulozni fetusi i razni monstrumi koji postoje u atmosferi koja je, čini se, hemijski različita od naše, svjetlost rasipa zrake iz nekog nevidljivog izvora, slike su bez ikakve sjenke; to uveličava čudnovatost tih svijetova praveći između njih i nas pristojnu razdaljinu. “Postižem ove efekte stavljajući veoma blizu, jednu pored druge, hiljade malih različitih, veoma blijedih boja, a potom se one stapaju u neku postojanu boju koja iz daljine ostavlja utisak jednobrazne površine. Ako pogledate izbliza, videćete da nema nijednog santimetra na platnu koje je pokriveno samo jednom bojom”. To je pomalo teorija optičke varke koju su koristili Sera, Sinjak i ponekad Pisaro; nepotrebno zahtijevati sporost u načinu rada.
“Da sam negdje drugo živio, moje boje bi bile drugačije, svjetlost Veksena me je mnogo impresionirala” tvrdi Dado; Eruval, mjesto gdje živi, nalazi se blizu Eranjija i Pontoaza, zemlje Impresionista. Tokom ljetnjih mjeseci, boja žita odražava jako nebesko plavetnilo koje je zarazno zlatno žute boje. Iskrenosti njegovih slika, umjetniku se pripisuje neiscrpna imaginacija, od njega se zahtijeva da napadne platno bez ideje: “Nikada kompozicija nije unaprijed smišljena u mojoj glavi, pojavi se tek kad uzmem četkicu u ruke”. Na čistom platnu brzo postavlja nejasne oblike, četkicom tek nakvašenom bojom: to tu nikada neće biti konačno. Da bi zavarao bjelinu platna, postavlja tajanstvene natpise, ili svoje ime, ili čak svoj broj telefona - koji kasnije nestaju premda su na slikama novijeg datuma, određene osobe nose kao u mesnici, cijenu zakačenu na vrhu dugačke stabljike.
Iako odličan crtač, Dado nema pripremne crteže: “Ne, moji crteži su rijetko kad vezani za slikarstvo. Uostalom, skoro da uopšte više ne crtam. Nakon mog dolaska u Pariz napravio sam mnogo crteža, kasnije sam i nastavio, ali to je bilo samo iz finansijskih razloga. Sada preferiram gravire i litografiju.” Ti prvi crteži su često bili velikog formata rađeni potpuno jednako kao i platna. Slikar po vokaciji, Dado je po instinktu poeta: nazivi njegovih slika nas tjeraju na sanjarenje, to su veze zvučnih riječi, egzotične, koje evociraju ali nikada ne opisuju. Međutim on tvrdi:
“Baš me briga za naslove, to nema nikakvog značaja za mene... Ali ih treba ih ipak staviti radi raspoznavanja, tako da ih nalazim nigdje i svugdje, asocijacijom ili su to pak riječi i stvari koje su mi ostale u glavi dok radim na slici. Za Tomasa Mora, jednom ili dvaput mi je pozirao komšija, čiča Žerar, tako da sam to mogao nazvati Portret čiča Žerara…” Da… ali “Dekart, ne poznajem ga” bi se mogla uzeti kao Dadova deviza, koji, ignorišući svaki vid logike, se kreće ka onom sto je za njega suštinsko: slikarstvu, poeziji, patnji, ljubavi, životu i smrti.
Jedan njegov blizak prijatelj priča da je na početku, kada se smještao u mlin, drhteći od hladnoće u Eruvalu, kupio ovcu – kao što bi neko drugi kupio pokrivač – koju je danju i noću držao kraj srca da bi se zagrijao. Sramežljivi boem, maljav, pogleda nježnog i vragolastog, njegova ličnost je suprotna opisu, kao i njegovo slikarstvo koje treba dugo posmatrati da bi spoznao da li voliš njegove slike “koje čine da organi izranjaju van i prevrću senzibilitet kao rukavicu ⁴”.
1. Crnogorska moderna umjetnost, 1945 / 1970, izložba u “Internacionalnom gradu umjetnosti” (Cité Internationale des Arts). Pariz, maj 1973.
2. Rekišo, blizak Dadov prijatelj, umro u 32. godini, 1961. Veoma talentovan umjetnik čiju smo retrospektivu vidjeli C.N.A.C. prošlog maja ( u maju 1973. godine - napomena vebmastera)
3. Konrad Vić (1400?-1445?): poznati švajcarski slikar. Prethodnik Holbajna. Nedovršeno Iskupljenje i Hrist koji hoda po vodi.
4. Antoan Arto, Les Tarahumaras.
Neki citati su pozajmljeni iz Razgovora sa Dadom, objavljeni u C.N.A.C.u u Parizu 1970. (Ovdje možete čuti originalne zapise tih razgovora od kojih je C.N.A.C. objavio samo jedan dio zapisa – napomena vebmastera)