Dadove gravire

Dadove gravire

Susreti sa Dadom, 1971. godine

RTCG, TV Arhiv: Susreti sa Dadom 1971. godine (17 min 57 s)
Autor: Rajko Cerović
Kamera: Mihailo Bratičević (“Petit Michel”)
Proizvodnja TV Titograd 1971. godine

Bio je januar 1970. godine. Kao novinar tadašnje Televizije Titograd, praktično tek u osnivanju, boravio sam na jednoj vrsti tromjesečne obuke u Parizu, tačnije u organizaciji L’ORTF-a. To se zvalo usavršavanje i ako ranije nijesam imao bog zna kakvog televizijskog iskustva. Imao sam za to vrijeme i stipendiju Francuske vlade. Pošto je moj francuski, posebno u početku boravka bio prilično nesiguran, družio sam se sa prijateljem Mišelom Bratičevićem koji je radio kao reditelj na drugom programu francuske televizije. Mišel je bio rođeni Cetinjanin kao i Dado, tako da me je ta veza i dovela do Dada o čijoj sam nepristupačnosti i nesklonosti novinarima ranije mnogo slušao. Sigurno da bez Mišela ne bih uspio da lako uspostavim prvi kontakt.

Ispostavilo se da je Dado krajnje jednostavan, duhovit, cetinjski obješenjak kojemu nije lako pogoditi da li kad govori ozbiljno misli, ili je to samo jedan od cetinjskih ugursuzluka, možda autoironijskih  kalambura. Odmah je bilo jasno da ne voli nikakvu patetiku i krupne riječi, što nije baš česta osobina Crnogoraca. Sa Mišelom se ponašao vrlo prisno, a mene je od prvog trenutka stavio na jednu vrstu ispita. Kaže, pored ostalog: “Ceroviću, kako ti se dopada ova slika?” – pri tom pokaže na jednu od njegovih velikih kompozicija koje stoje uspravljene uz zid ateljea. Ja, da bih mu imponovao, i ne gledajući sliku, kažem da je sjajna, ili nešto slično, a Dado odgovara: “Ovo je sranje!” Teče razgovor dalje i poslije izvjesnog vremena Dado opet pita: “Kako ti se, Ceroviću, dopada ova slika”? Poučen iskustvom od prvog odgovora ja kažem nešto kao da je dobra, ali tobože bih nešto i zamjerio, a Dado me preduhitri i kaže: “Ovo je genijalno”. U toku samog snimanja jednom je, ne remeteći kadar, šeretski rekao: “Mišel, smijem li ja vjerovati ovom Ceroviću?” Očigledno nije mislio ozbiljno. Mislim da mu se dopalo što ja ne postavljam neka pretenciozna teorijsko likovna ili druga slična pitanja. Bio je do kraja spontan, šeret i ozbiljan istovremeno. Poslije emitovanja na jugoslovenskoj televiziji, rekli su mi da je slavni filmski jugoslovenski reditelj Dušan Makavejev rekao da je to najbolje što je ikad vidio na televiziji. Ne sumnjam, jer je Dadova spontanost i šarm svaki kadar u emisiji učinila nezaboravnim.

Dok smo snimali razgovor s Dadom, francuska ekipa je stalno tražila da  prevedemo to što kaže, osjećajući da nas Dado često iznenađuje nekim novim duhovitim obrtom. Povjerili smo mu da po završenom snimanju kod njega u Eruvalu, treba istog dana da stignemo da snimimo Uroša Toškovića, crnogorskog slikara Dadove generacije koji je važio za velikog talenta, ali je u Parizu malo radio više se predajući boemiji i životu lakoćemo. Dado je bio ozbiljno zabrinut, stalno nas je požurivao da ne zakasnimo, vrlo zainteresovan da to o Tošu što bolje napravimo.

Pošto je emisiuja koja se zvala Susreti i koju sam sam uređivao i najčešće bio njen jedini autor, a emitovala se na JRT-u mjesečno, moram reći da mi je tom prilikom iskusni Mišel Bratičević mnogo pomogao. Ne u montaži, jer je sve, osim snimanja, rađeno u Titogradu , već u izboru uvodne pjesme za najavnu špicu. Emisija je sadržala portrete trojice crnogorskih umjetnika: Dada, Uroša Toškovića i slavnog francuskog filmskog reditelja dokumentariste Frederika Rossifa, ličnosti takođe crnogorskog porijekla. Pjesma koju mi je Mišel odabrao zvala se Vukovi pred Parizom. Pjeva Iv Montan. Dakle, iz nekih dalekih egzotičnih zemalja, kao što je i Crna Gora, dolaze “vukovi” da osvoje Pariz. Vrlo jasna simbolika. Zvučalo je to veličanstveno.

Imponovalo mi je Dadovo postupanje s djecom. Ništa im nije zabranjivao. Djeca su živjela u divljoj slobodi koju im je stvorio u Eruvalu. Dado nam je van snimanja ispričao da je neki filmski reditelj tražio da mu Dadov sin igra u filmu u ulozi L’Enfant sauvage. Pričalo se da bi Dadovi mališani znali uzeti nožice, dakle grube makaze, i isjeći Dadu onu bujnu kosu bez ikakvog reda i ukusa. Navodno je Dado tako ošišan išao i na svoje izložbe i javna mjesta, vozeći se najčešće svojim neuglednim kamionetom. Koliko je to istina ne znam, ali sigurno znam da je Dado bio najveći antimalograđanin i antikomformista koga sam upoznao. Ako je neko mnogo paradirao “finim” manirima ili mu previše laskao znao je da ga svuče na tlo, ponekad čak i vulgarno. Mnogi ljudi su mi govorili da, uprkos kasnijim emisijama i veoma velikom televizijskom Dadovom publicitetu uvijek ga zamišljaju baš tako kao što su ga zapamtili iz te prve emisije. Bilo mi je uvijek to drago čuti.

Nerado se sjećam epizode sa Dadovom suprugom Hesi. Tražio sam fotografije sa izložbi ili iz porodičnog života u Eruvalu, misleći da će mi to dobro doći u montaži. Dado mi je rekao da se popnem na sprat i da od Hesi tražim fotografije. Hesi mi je jedan sat pokazivala razne fotose u vezi sa Dadom i familijom, govorila taj i taj je vlasnik ove ili one fotografije, i na kraju, da li je zaboravila što sam uopšte tražio, ili zbog nečeg drugog, nije mi dala ni jednu fotografiju. Ja se nijesam usudio da ponovo tražim. Kad me Dado pitao jesam li dobio fotografije od Hesi i ja prosto slegao ramenima, sam se popeo na sprat i donio mi čitavu hrpu.

Nijesam ih upotrebljavao u emisiji, jer su prosto Dadovi kadrovi uživo i njegova priča bili sami po sebi dovoljni. Da sam ih prekidao ma kakvim drugim materijalom grdno bih pogriješio.

Rajko Cerović, 2013. godine

Dadove gravire