Dadove gravire

Dadove gravire

Podeli:

Bora Ćosić o Dadu

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata

Projekcija na
cijelom ekranu  

Dado: Bez naslova, 1953
Bez naslova, 1953, mastilo i četkica na papiru, 33 × 42 cm. Bivša kolekcija Jerneja Vilfana.
Foto: Domingo Đurić.

U zimu godine 1953. veoma mraznu, penjao sam se pod krov jedne kuće u ulici Strahinjića Bana; tu, u sobi sa nezastakljenim prozorima, živio je Dado Đurić, lumpenproleter, kepec-filozof, « čovjek od gvožđa », kome elementarne sile ne mogu ništa, najzad jedan od najboljih slikara koje znam. Prostor u kome sam, ne skidajući kaput i ne sjedajući (jer nije bilo stolice), razgovarao sa Dadom o smislu « sveg ovoga » što treba da postane sadržaj slikarstva, umjetnosti, enterijer tog našeg nedjeljnog, prijepodnevnog eseja pamti se i poslije skoro 20 godina; u sobi se nalazio kostur kreveta (sem žice na njemu nije bilo ničega), nekoliko slika na gomili, okrenutih zidu, jedan sto sa koga se farba izgubila. Na stolu se nalazila krletka bez ptice, dvije lobanjice, pretpostavljam glodarskog porijekla, i jedna prastara anziskata sa rozikastim, bradatim Faustusom austro-ugarskog tipografskog porijekla. To je bilo apsolutno sve i ma koliko se trudio da od ovih elemenata sastavim sasvim docnije neku « sliku » Dadovog života, nekakav prikaz njegovih « prilika » na asketskim počecima jedne karijere, sve se raspadalo u potpuni besmisao jer se pomoću tih šest predmeta nije moglo « živjeti, u realističkom, praktičnom i pragmatičnom smislu, ni jednog jedinog dana ». Budući dijete prirode, nesalomljivi fizikus kome ni glad ni hladnoća « ne mogu ništa », prenebregavši praktičnu stranu « problema », Dado je, vjerovatno riješio da postoji na način « simboličan », sintetičan, skvrčen na svojoj žici-krevetu pokriven kratkim kaputićem skinutim sa sebe. Dado je u tom potpuno praznom prostoru morao da sanja jedan mnogopredmetni, pretrpani svijet, koji se uskoro počeo da pomalja na njegovim platnima. Faustus sa austrougarske ušećerene anziskarte bio je neka vrsta njegove legitimacije, programa, slika filozofsko-estetskih preobražaja koji su ga očekivali. Lobanjice glodara označavale su ne samo ideogram smrti, kojoj je Dado na najbukvalniji način pokazivao « dugi nos », već i vrhunsku temu njegovog slikarstva, temu ogoljavanja. (Već tada on je bio naslikao svog Plavog biciklistu što se rastače na pozamanterijske pojedinosti od kojih je bio sastavljen, sliku koja je htjela da pokaže kako se sve, pa i jedan biciklista može rastaviti na sastavne djelove, « bez krvi », kao neka mehanizovana, mnogodjelna lutka). Ostaje još kavez, opet jedna simbolična stvar, predmet koji ne služi svojoj namjeni, već opominje, brani sopstvenim prisustvom smisao slobode, Dadu toliko drage.

Ovaj dadovski inventar, ta simbolična kritika ne umjetnosti, već « okoline » koja ovu uslovljava, pokazuje jedno « čisto stanje » egzistencije, ne njegov svakodnevni tok, već njegov praznični, kategorijalni vid, ne njegov oblik, već njegovu suštinu. Smišljajući svoj dubretarski kosmos, svoju košmar-civilizaciju u kojoj se predivotni svijet XX vijeka kužno rastače na sopstvene djelove. Dado je, zauzvrat, živio « kao na slici »  u praznom prostoru, ni u čemu. Ovaj faustovski dogadaj, ova zbrka oblasti, ta inverzija života i umjetnosti, odigravala se i odigrala se, kako rekoh, u zimu godine 1953. na moje oči.

Hérouval, 2010
Hérouval, 2010. Foto: Jean Pol Galez.
Trinaest godina docnije, u jesen 1966, otišavši na sada već poznati majur Eruval, ustanovio sam da je Dado samo kvantitativno obogatio i prostorno razgranao svoj simbolični način života, doktrinarno započet u ulici Strahinjića Bana. Prelazeći preko najovještalijih navika civilizacije (električna struja, vodovod, telefon) kao preko stvari vrijednih da budu zanemarene, nastanivši se prije više godina u ovoj zablaćenoj oblasti, šumovitoj, čistoj i strašnoj, mimo platna koja je nastavio da snabdijeva personalom svoje podzemne civilizacije, memorijom povratnika iz pakla, Dado je počeo da islikava svaki djelić tog posjeda, da artistički organizuje i estetički preobražava sve što se u kompleksu tih prostranih odaja moglo podvesti pod crtu kreacije i stvaralaštva. Koračajući kroz ovaj lavirint soba, penjući se škripavim ste-penicama i zavirujući pod krov nijesam prestajao da pronalazim nove djelove te prostrane kuće-slike, tog sumanutog dvorca-skulpture, sačinjenog od blata, otpada-ka, ideograma, simboličkih predmeta, upropašćenog namještaja, vatre i misli jednog genija. Kao u nekoj vrsti rastresitog skladišta, kao u kakvom magacinu poslije seobe, iz koga su iznesene glavne stvari, « roba », dok su ostali samo tragovi šalâ onih koji su ovdje radili, Dadova francuska kuća ispunjena je crtežima po zidovima, dovajanim skulpturama, rashodovanim i « slikarski »  dopravljenim pokućstvom, onesposobljenim lutkama, ogledalima iz drugog carstva, ispunjenim životinjama, amerikanskim suvenirima i jednom stolicom – kolicima « koja su pripadala sekretaru Napoleona III za njegovu šetnju Luksemburškim parkom » , nedavno kupljenim na jednoj licitaciji. Izlazeći dosta rijetko iz svog ateljea smještenog u susjednoj zgradi, Dado je tokom dugih godina ovog dobrovoljnog izgnanstva minuciozno izvedenim crtežima ukrašavao zidove i ragastore, pretvarajući mrlje, pukotine, kvarove u malteru, na način potpuno leonardovski, u elemente i sastojke svoje linearne igre. Moglo bi se svakakao izbrojati nekoliko hiljada crteža kojima je Dado ispunio unutrašnjost jednog starog zidnog časovnika, kojima je prekrio dvije zastrašujuće kvaziantičke glave, mnoge lutke-modele njegove slikarske svakodnevnice, uglavnom obezglavljene ili na drugi način unakažene. Ne bivajući zadovoljan onim što je uradio na jednoj slici, Dado je počeo da puni crtežima njen ram, pokazujući na slikovit način ekspanziju jedne umjetnosti kojoj granice, ograničenja, « ramovi »  idu na nerve.. Loveći u okolnim baruštinama razne životinjice, uglavnom i ponovo, glodare, Dado ih je preparirao, a zatim stavljao na različita mjesta po kući, na predmete (čineći ovima pakost i uvredu), najviše medutim, na jedno školsko gipsano poprsje, slično našim « Njegošima »  i « KaradMima », a koji su, kako se sjećam, glavni medijumi mučeničkih časova crtanja ovdašnjih osnovaca. Na tog francuskog « Njegoša », odlomljenog nosa i prilično osramoćenog, Dado je izučavao rezultate svog skupljaštva, stvarajući jedno pravo eruvalsko božanstvo, pežorativno shvaćeno penatsko ovaploćenje čuvarkuće, strašno, smiješno i sintetično istovremeno. Nemajući druge želje do da slika, Dado je, svojim razgranatim, crtežom, ovom jednostavnom « slikom » koja malo-pomalo prekriva cijeli njegov gogenovski egzil, cijelu tu rajsku štalu i obećani dvor, ipak na pragu da ostvari jedan cjeloviti artistički univerzum, život u slici, švitersovski merc, jednom riječju.
Dadove gravire