Dadove gravire

Dadove gravire

Podeli:

Danijel Kordijea o Dadu

Ovaj tekst Danijel Kordijea je odlomak iz brošure Osam godina agitacije (Huit ans d’agitation) izdate 1964. godine povodom poslednje izložbe u Galeriji Daniel Cordier.

Daniel Cordier i Dado 1964. godine
Daniel Cordier i Dado 1964. godine

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata

Projekcija na
cijelom ekranu  

Dada sam upoznao preko Kalinovskog 1957. godine. Bio sam, i jos uvijek sam zbunjen pojavom tog bradatog, malog čovjeka, rascupanog, prijatnog glasa, pravilnog izražavanja, u isti mah podrugljivog i tužnog, koji zivi u u nepopravljivom neredu, okruženog sovama, mačkama, ovcama i djecom.

Svake nedjelje sam, tokom vikenda, išao da vidim Dada. Istovremeno je radio na tri ili četiri slike, čiji obrisi su mi se činili eksplicitni i potpuni. Bijesnio sam, kada bih naredne nedjelje slike bile uništene i neprepoznatljive. Često je napustao ostecenu i uništenu sliku u ćošak ateljea, ili bi je prefarbao preko svake mjere dosadnim bojama u umornu i nedjelotvornu masu. Ponekad bi se desilo čudo, ekstravagantni likovi bi silazili iz njegovog pogleda na platno krasno opisujući sjetu Vremena koja obezvređuje i bića i stvari.

Baštovan, 1959
Baštovan, 1959, ulje na platnu, 81 × 99 cm. Posthumni dodatak
opširnije

Nebrojeni crteži, savršeno i brižljivo urađeni, nalazili su se na podu, prljavi, pocijepani, probušeni. Praktično ne postoji nijedno Dadovo djelo koje nije prvo bilo kod restauratora pa tek onda prikazano u javnosti. Uvijek sam mu kroz smijeh govorio da ga je mržnja prema prodavcu njegovih djela nesvjesno primoravala da ih uništi, da bi time kod trgovca izazvao gadjenje. Dadova umjetnost je umjetnost spokoja izvan ocaja. Koncentrirani svemir u kojem se svrgnuti čovjek pridružuje životinjskim korijenima: svijet atomskh katastrofa u kojem ce necija genijalnost poslužiti samo da pokvari duh i unakazi tijela svih drugih; tragedija rodjenja ciji nebrojeni otpaci, defekacije, iscrpljeni organi, pretvaraju svijet u čudovišnu bolnicu u kojoj se bića naprežu u bolu i sramu. Fina paleta, roza klementina i ruzicasta lavanda, pogoršava nocnu moru precioznoscu insceniranja. Iznenadjen sam kada čujem da njegova djela kritikuju kao patoloska. Zar ona ne razotkrivaju stvarnost koja nas okružuje ali koju se ne usudjujemo pogledati, stideći se našeg zdravlja, našeg komfora, naše ravnodušnosti? Ako je ovo slikarstvo katastrofe, sto je optužuba, meni se cini kao prirodni ambijent moje misli, to je vjerovatno zato što je užas moja utjeha.

Bez naslova, 1960
Bez naslova, 1960,
ulje na platnu, 100 × 100 cm. Posthumni dodatak
opširnije

Dadovo slikarstvo je slikarstvo instinkta, u kojem četkicu vodi intuicija, crta, briše i obnavlja teme kojih postaje svjesna u trenutku u kojem ih stvara.

Čini se da je ljudski jad nasao utočište u njegovim rukama i pretvorio tog već načetog čovjeka, mladalačkog hoda, u kolosalnog proroka milosrđa i užasa.

Kada se govori o nekom slikaru, primjereno je interesovati se za njegovu tehniku, njegove teme, inspiracije: posebno u naše vrijeme kada su te vrijednosti zamijenjene drugim koje su naizgled iscrpljene prije pola vijeka, ali čiji izostanak, nakon tako dugog izgnanstva,počinje da se osjeća. Mi, dakle, govorimo o netjelesnom objektu koji pluta ko zna gdje, odvojen od čovjeka koji ga je napravio i koji ga posmatra. Govori se mnogo, tu i tamo, o nekom “novom oblikovanju”. To je, zaista, plastičan problem kao i povratak neke slike prirode na platna.

Bez naslova, 1961
Bez naslova, 1961, ulje na platnu, 116 × 146,5 cm. Posthumni dodatak
opširnije

Sa Dadom smo daleko od estetike, u centru smo čovječanstva koje krvari, bez literature i bez samozadovoljstva. Njegove slike su toliko šokantne (u najjačem smislu, tako reći nezaboravne) da ćemo ih, dugo vremena nakon njihovog posmatranja, doživljavati u našim srcima kao kajanje.

Slava slikara-dijeteta biće u njegovoj moći da povrati slikarstvu izgled koje mu je nedostajao, i zbog kojeg je umiralo a da to nije ni znalo.

Dado je majstor “nove humanizacije”. To nije plastičan problem, za to su potrebni srce i malo nadarenosti.

Daniel Cordier

Tigar, 1963
Tigar, 1963, ulje na platnu, 54 × 90 cm. Posthumni dodatak
opširnije
Foto: Lazar Pejović.
Dadove gravire