Dadove gravire

Dadove gravire

Podeli:

Dado – Kapela Svetog Luke

Tajni sastanak (18 min 56 s)
Film Žizele i Lika Mišlera
© LGM, 2002
Prodaja DVD-a: LGM (lgm.meichler@free.fr)

Dadovo zidno slikarstvo na zidovima kapele Svetog Luke i Svetog Lazara (Žizor, Francuska) snimljeni uz tekst Klod Luj-Kombea.
“Tajni sastanak mora izroniti iz inkarnacije kroz fantazmagorične figure koje je Dado stvorio, i koje su inspirisale poetu Klod Luj-Kombea. Bio je nadahnut jezikom, konfliktima, primirjima, spletkama, prepirkama, ruganjima, šaputanjim, u kapeli nekadašnjeg leprozerijuma u Žizoru, koji se odbijaju u ehu jedne brutalne aktuelnosti.”
(Gisèle et Luc Meichler, LGM)

∗   ∗

Razgovor između Dada
i njegove ćerke Amarante
o radu u kapeli Svetog Luke

Fotografije: Domingo Đurić, Jim Staelen.

Klikom na slike povećavate ih do velikog
i najvećeg formata

Projekcija na
cijelom ekranu  

Kapela Svetog Luke

Amarante: Zašto kapela? Zašto te je to mjesto posebno privuklo?

Dado: Treba istaći da je to zgrada koju prepoznajem, gledam je spolja, već četrdeset godina. Ne prolazim pored nje svaki dan, ali ima već četrdeset godina kako sam zapazio taj veličanstveni polomljeni luk predvorja. Kapela je u to doba bila u vrlo lošem stanju. I služila je kao sklonište beskućnicima. Imala je rupe na zidovima koje su oni napravili. Imala je uvijek tragove ljudskog prisustva.

Sve u svemu, kapela je bila sklonište otpadnika…

Eto, to je to. U stvari, ona nije nikad izgubila svoj prvobitni smisao. Da li i ja sam činim dio tog slavnog bratstva, moguće je… Ako je tako, ponosan sam na to. Kapela je postala potpuno nenaseljena, jednom restaurirana, prije par godina – prije nego sam počeo da slikam.

Kada je tačno završena restauracija?

Nisam siguran za datum, ali ima već dvije ili tri godine kako je restauracija završena… I trajala je najmanje dvije godine. To je bilo vrlo dugo, demontirali su armaturu da bi je zatim ponovo montirali. Ono što je zanimljivo je da se sada, u kapeli osjeća neko drugo prisustvo, i moje, i mnogobrojnih osoba koje vidimo, koje podrhtavaju tamo, mislim na zidu. Zeljeni cilj je da one budu drhtave, da drhte, da mrdaju. Naravno, nema nikoga, jednom kada zalupim vrata, kada ih zaključam… Ali, ipak da, ima nekoga! Koga? To je sova. Kuda je ušla, ostaje misterija. U svakom slučaju, tu živi jedna sova, našao sam na podu nesvarljive ostatke koje odbacuje.

Kapela Svetog Luke

Kako definišeš vezu između kapele i Orpeljera¹?

Orpelijeri su u stvari i pokrenuli cijelu stvar oko kapele. Zašto? Zato što ja nijesam neko naročito ćutljiv, veoma sam brbljiv, pričam gdje stignem, ovdje, u Žizoru,o Orpelijerima prijateljima tvoje majke, i oni su se su zapitali: “Da li bi nam Dado učinio nešto?”, i tada su mislili na kapelu… iako je kapela, u dobrom dijelu, bila autoproklamovana narudžba.

Po čemi su Orpeljeri i kapela “ autoproklamovane narudžbine”?

Zato što su ta dva ostvarenja, naročito kapela, realizovani samo na osnovu podrške i čisto usmenog dogovora. U Orpelijerima to počinje dobijati formu. Andre Želis ² mi je poslao poštu u kojem govori o meni, i u kojem kaže da će sajt biti zaštićen. A Orpeljeri postoje skoro deset godina! I teško im je da opstanu, jer nijesu zatvorili četiri pukotine, od kojih su tri ogromne, sa strane gdje vjetar duva veći dio vremena.

Da, nažalost! Izloženi su sitnoj kiši u isto vrijeme osuđuni da budu kratkotrajni, slučajni. Što uopšte nije slučaj sa kapelom, koja, umjesto toga, pokazuje zaista neku vrstu vječnosti…

Da, i u mojim dvijema autoproklamovanim narudžbinama ja sam bio domaćin (gost), u Orpelijerima, kod jednog vinogradara koji je zatvorio radnju 1950; u kapeli sam bio gost kod jednog apostola, to je već mnogo više… šik. Moguće da je gostoprimstvo apostola Luke je i bilo zbog nečega. Ne mislim da je moja ambicija da započnem bilo kakvu izmjenu Sveti Luka je liječio bolove, to me je mnogo dirnulo. Uostalom, istina je, on je zaštitnik ljekara i slikara. Postoji čuvena italijanska slika na kojoj je sveti Luka portretira Djevicu. To je simpatično, pomalo naivno.

Kapela Svetog Luke Kapela Svetog Luke
Kapela Svetog Luke Kapela Svetog Luke

U stvari, sve freske u kapeli su obrađene. I sjećam se veoma dobro da si na početku, htio da koristiš samo bijelu i plavu za tvoje likove.

Da, tačno…

Zašto si došao na.

Boju? Zadovoljan sam što me podsjećaš na to. Zato što koristeći bijelu i plavu, želio sam da stvorim nešto isto tako zadivljujuće kao što je džamija u Prištini, koju sam posjetio sa tvojom sestrom Janicom. Kupola je jedinstvene plave i bijele boje, međutim, u sredini, a na vrhu je rozeta bordo boje, crvene, crvene kao krv. Ta asocijacija je vrlo neobična, povezao sam džamiju u Prištini i kapelu Svetog Luke. Zašto da ne?

Ali to nije bezazleno!

Ništa nije bezazleno, naročito ne umjetnici!

Ali, dakle, imao si želju da osvježiš tvoje slikarstvo,koristeći samo dvije boje, što si rijetko radio?

Uradio sam ipak nekoliko jednobojnih slika! To je odmarajuće, to je stara tehnika koja se koristila još u Renesansi, čak i ranije. To zovemo tehnikom “sivila”. Moje prve slike bile su jednobojne, plave.
Nijesam ljubitelj boje. U slikarstvu, ono što me najviše interesuje su arhitektura i forma slike. Ponekad se možemo zapitati zašto volim toliko slikara. Možemo imenovati jednog, to je Baltus koji je upravo nestao. Neki te slike smatraju suviše dotjeranim. Ja kažem da nijesu, smatram da je Baltus bio arhitekta i zidar slikarstva. Slike su zazidane na sigurnoj podlozi. To je vrlo smisleno slikarstvo, i to mi se dopada.

Postoje, uprkos svemu, određene sličnosti sa tvojim putem, zar ne? Ja koja sam vidjela različite etape…

Da, ali kada gledam kapelu, shvatim ono što upravo govorim, povodom slikara arhitekte i zidara, ja, ja sam arhitekta i zidar takođe, samo što je moja konstrukcija krivonoga! Odmah sam probao da oplemenim termin govoreći da su moji likovi treperavi. Ali to je ta živa strana koja me zanimat!

Konstrukcija je u opasnosti…

Da, tako je, u neizvjesnosti… Projektovane su kao… U Indiji, vidio sam ljude koji da bi dobili gorivo, bacaju goveđu balegu na zidove pri punoj svjetlosti.

To je pravi utisak koji imamo, prikazivanje likova koji kao da jednovremeno lebde u prostoru…

Da, a zašto? Zato što svaki od tih likova ima svoju težinu, nisam se usuđivao da ih mjerim, oduzelo bi mi dosta vremena. One su, ne možemo reći “visoko organske”, već jednostavno organske. Dakle te osobe imaju, šta znam, 30, 15, 12 kg, težinu djeteta od osam godina, nekog djedice takodje… Odrasli, mladi humanoidi tu žive. Tokom stvaranja freski, govorio sam sebi: “Uh, dođavola, ja sam propali dramaturg!” Jer u stvari, oni govore o nečemu, ali ne znam o čemu… Gdje pokazuju svoje utrobe…

Kapela Svetog Luke

To je takođe možda i uskrsnuće leproznih?

Naravno.

A da nije možda jos manje naivno izabrati ovu kapelu koja je bila bolnica za gubavce…

Ali da li ja, imam moć da vaskrsnem leprozne?

U kojoj mjeri te je tvoj rad u kapeli mogao da utiče na tvoja sadašnja djela?

A, nijesam radio Kapelu Svetog Luke bez posledica! Sigurno je da su moji skorašnji radovi skroz promijenjeni. Primili su, ili su izgubili dosta krvi, o tome ne znam ništa.

Ali baš zbog toga, kako bi definisao ono što sada radiš?

Moja vrata, sa nizom vertikalnih pločica od drveta, to su svodovi kapele, naravno.To su oblaci kiseonika u odnosu na moje slike dimenzija 4x2 metra. Ima tu čak i jedna koja čuva tragove puzavice i namjerno ih nijesam uklonio. To je jedan vid odavanja počasti puzavicama, i naravno, leproznima - o kojima govori Italo Kalvino u svojoj divnoj knjizi koju upravo čitam ³.
Ako bas hoces, u nekom obroku, glavno jelo je kapela, a moje slikarstvo je postalo malo dizestiv ili predjelo. U kapeli postoji jedna strana koja nije opterećena, već je preopterećena, najedena.

Kapela je obećanija vječnosti od Orpelijera!

Tehnički gledano, da, mnogo je čvršća, jača od Orpelijera, jer sam koristio veoma dobre boje. I više sam joj posvetio vremena, dane, sate, zbog blizine kuće u kojoj živimo. Dok sam u Serinjanu ostajao dva dana, tri, ponekada i četiri. A Orpelijeri su kao dvije kapele, prostor je ogroman!

Ta dva mjesta možemo suprotstaviti u svakom mislu…

I kapela je sasvim suprotna od Orpelijera, jer u Orpelijerima ne čujemo nikoga, čujemo ptice, i prostor je potpuno otvoren.

Dok je kapela skroz zatvorena…

Naravno. Mir narušavaju automobili koji stalno prolaze i koji se tamo cuju!

Kapela Svetog Luke

U poređenju sa svjetlošću Orpelijera, svjetlost kapele je drugačija. Jasnija je…

Da, kao i svjetlost Veksena takođe, na tu sam se svjetlost adaptirao. To je svjetlost zemlje i jezika kojim sad pričamo. To je svjetlost… Moram reći da bolje prepoznajem svjetlost, samo ako se uopšte može nekada prepoznati svjetlost, to je smijesna stvar, svjetlost. Svjetlost je relativna, stalno se mijenja, zato što se zvijezde kreću i ne daju joj da se stalna. To me izaziva kod struje! Ovdje postoji štednja svijetla zahvaljujući romanskim prozorima s kosim rubom koji ovdje stvaraju lavinu svjetlosti. Vidiš, za svjetlost možemo reći da klizi…

Da sasvim. Ali da li si, upravo zbog te svjetlosti počeo da koristiš žutu, crvenu…?

Da, naravno! To je prostor, dimenzije, kvalitet svjetlosti ili,recimo to, ta njena svirepost. Sunčanim danima, kad radim pored otvorenih vrata, to je vrlo teško. Podloga nije naročito gostoljubiva. Slikanje na platnu je u svakom slucaju vježba… luksuzna vještina: pripremljena platna, četkice od mermera, boje i sve to.

Ne, zaista, u kapeli si naspram grubog, neobrađenog zida.

Mislim da sam tamo pomalo prepoznao svoj dar, ne samo dar crtača koji radi zidove, već postoji i dio grafita u svoj toj priči. A podloga, od nje zahtijevam da se ne pomjera. To je sve. Ako je porozna, hrapava ili čak puna rupa, to mi ne smeta.!

Naprotiv, ne?

Naprotiv, ako ima na primjer rupa, sigurno te rupe postaju dio tijela neke osobe.

Postoji neki reljef iz kojeg ti prisvajaš…

Da, to je to. Jos ošiglednije, postoji takođe, počeo sam… Ovo je zanimljivo – to sam već pričao nekome prije neki dan – početak kapele se podudario s knjigom o pećini Šove koju si mi dala . To taloženje nosoroga…

A i hrapavost podloge je jedan od uzroka ove sličnosti?

Da! Znaš da sam posjetio praistorijske pećine: Fon-de-Gom, u Dordonji, kao i u Peh-Merlu, koju sam posjetio s tvojim bratom Malkolmom. U Tasili sam takođe vidio praistorijske crteže, novijeg datuma, i to su ipak stvari koje su me interesovale i koje me uvijek interesuju.

Da li je teškoća na podlozi ta koja te je potakla kada si slikao po vratima?

Da, ali sam takođe napravio seriju Sakristena na isorelu, to je veoma gladak materijal, saasvim suprotan od hrapave podloge u kapeli. Postoji neka vrsta igre, ortakluk koji se stvara izmedju umjetnika i podloge, podloga je ta koja stvara sliku, kao eksploziju koze.

Kapela Svetog Luke

Koji su ti neposredni planovi za kapelu? Na primjer, da li zamišljaš koncerte tehno muzike u ovom prostoru?

Zašto da ne? Ali ono sto bi jako dobro išlo u crkvi su dobrotvorne prodaje za leprozne, sasvim skromno. To je jasno. Plan mi je da se jabukovača Saint-Luc prodaje ovdje. (Galerija) Cornet de Sen-Sir će mi pomoći u prodaji flaša i taj novac će ići u Madagaskar, u jedno selo u kojem žive leprozni, za izgradnju bunara. Možemo takođe podstaći i prijetelje umjetnike… kao što smo uradili za Džejms Grikura . Da prodajemo neke slike (bakroreze) umjetnika ovdje.

Dakle, na tvom putu, uvijek je bila prisutna veza s prošlošću? Konacno, leprozni su i sad prisutni, ali na drugom mjestu?

Da, čuo san prije neki dan da ima bolesnih od lepre u Parizu, da ih liječe u bolnici Sen-Luj. Ne znam odakle su. Imao sam takođe ideju da preuredim pod u kapeli. Ali to je jako komplikovano zbog administracije. U stvari, to je arheološka iskopina, ima nekoliko grobova ovdje, ispod neke vrste betonskog poklopca, koji je dosta tanak…

Kapela Svetog Luke, Žizor, 20 oktobar 2001.

1. Smješteni u Erou, blizu Serinjana, Orpeljeri, stari vinski podrum prekriveni crtežima, Dadova “investicija” početkom '90. godina.

2. Andre Želis je bio gradonačelnik Serinjana.
Za Džejms Grikura
Za Džejms Grikura, 1997, gravira, 25 × 16,5 cm
(38 × 28,5 cm). Posthumni dodatak
opširnije

3. Radi se o Prepolovljenom vikontu, prevod Žilijete Bertran, Pariz, Le Livre de poche, 1982.

4. Radi se o prvom djelu koje se pojavilo odmah nakon nedavnogotkrića ove pećine (Jean-Marie Chauvet, Eliette Brunel Deschamps, Christian Hillaire, La Grotte Chauvet, Paris, Le Seuil, 1995).

5. Dado je, 1997. godine predložio razmjenu djela sa njegovim prijateljima među kojima se posebno ističu Erró, Klasen, Gijomar i Rankijak – svaki po jedno od njihovih djela za od neku njegovih gravira koje je napravio za Džejms Grikura, bivšeg razbojnika koji je po izlasku iz zatvora mogao tako da uživa u maloj kolekciji savremene umjetnosti.
Dadove gravire